FEBUS Život je igra |
| | Autor | Poruka |
---|
Diavolo Admin
Broj poruka : 814 Reputation : 1 Datum upisa : 16.12.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Slikarski pravci Ned 18 Dec 2011, 11:28 am | |
| Impresionizam
NASTANAK. Iako je u predmetnom pogledu nastavak realizma, impresionizam uspostavlja nov odnos prema svetu. Slikari se više ne zadovoljavaju preobražavanjem i razvijanjem tradicionalnih formula, kao što su to činili neoklasicisti i romantičari, već tragaju za novim načinom vizuelnog izraza. Iz tog novog načina proizilazi i nov odnos prema predmetu. U početku je impresionistiki postupak bio analitički, ali ubrzo mrlje čiste boje počinju da brišu uobičajeni izgled predmeta. Od impresionizma počinje eksperimentisanje sa predmetom, koje se nastavla do naših dana.
KARAKTERISTIKE. Glavna razlika između slikara impresionista i realista, čiji su radovi ponekad bili veoma slični, tiče se načina rada. Dok su realisti dovršavali platno u ateljeu nakon skica urađenih na otvorenom i radili na platnu sa pripremljenom smeđom podlogom koja je njihovim slikama davala jedinstven štimung, impresionisti su koristili belo grundirano platno i obično, mada ne uvek, čitavu sliku radili u pleneru. Spontan odnos prema svetu, a ne određen odnos prema jednoj, uglavnom evropskoj, kulturi, kao što je bio, recimo, odnos neoklasicista prema antici, ili romantičara prema Šekspiru i gotici, omogućio je impresionizmu da koristi likovna iskustva svih, a ne samo evropskih stilova. Nije slučajno da su se impresionisti divili japanskim drvorezima - estampama - i japanskoj umetnosti uopšte. Susret umetnosti Dalekog istoka i impresionizma odlična je prekretnica u svetskoj istoriji umetnosti, prekretnica koja je počela da ostvaruje ideju o tome da je umetnost sredstvo komunikacije svih naroda, bez obzira na njihovu nacionalnu umetnost i tradiciju. U suštini, pojava impresionizma se podudara sa trenutkom kada je izvan naučnih krugova prihvaćeno Njutnovo otkriće spektra i njegov zaključak da je bela svetlost sastavljena od boja. Bilo je potrebno 150 godina da jedno naučno saznanje postane deo opšteg iskustva. Impresionistička slika je impresija - rezultat neposrednih vizuelnih utisaka o Sunčevoj svetlosti i predmetima obasjanim njome. Saznanje da je svetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bele i crne, već samo toplih i hladnih boja kojima je moguće izraziti svetlost i senku, našlo je punu primenu u slikarstvu impesionista.Slikajući bojama Sunčevog spektra impresionisti stvaraju radosno i svetlo slikarstvo sposobno da izrazi treperenje vazduha i drhtaj Sunčevog odbleska. Živosti impresionistički slikanih prizora posebno je doprinosio kratak, zapetast potez čistim bojama, koje se, gledane sa distance, međusobno mešaju u oku posmatrača. Takav način rada davao je njihovim slikama svežinu tonova nepoznatu u dotadašnjoj umetnosti i omogućavao kolorističke, a ne samo tonske kontraste. Da bi istakli svoj pristup umetnosti, impresionisti su kao najčešće motive birali pejzaže sa rekom, scene regata i izletišta, sneg, nebo sa oblacima, plast sena, lokvanji na vodi i sl, jer je u njihovom predstavljanju takav potez doprinosio dočaravanju odblesaka svetlosti na vodi, treperavoj igri senki i, uopšte, prikazivanju fluidnih i nepostojanih aspekata stvarnosti. Za njih su ti fenomeni predstavljali analogije nepostojanosti i promenljivosti realnog sveta kao vrednosti značajnih za senzibilitet modernog čoveka. Poseban problem koji se postavljao u impresionističkoj organizaciji slike, zasnovanoj pre svega na svetlosti i boji a ne na motivu koji se slika, kao i želja da se na slici zabeleži neponovljivost trenutka nasuprot stalnim i trajnim svojstvima sveta, ticao se uklapanja ljudske figure u takav koncept. O izazovu koji je taj problem predstavljao za umetnike, svedoče brojne slike figure u pleneru, među kojima se motiv žene sa suncobranom javlja kao jedan od najpostojanijih.
NAZIV. Za razliku od Gustava Kurbeta, Mane nije dao nikakvo ime stilu koji je stvorio. Kad su njegovi sledbenici počeli sebe nazivati impresionistima, odbio je da prihvati to ime za svoje delo. Impresionistima je bilo potrebno duže vreme da steknu međunarodno priznanje. Zanimljivo je da su Amerikanci bili njihovi prvi pokrovitelji i da su brže reagovali na novi stil nego Evropljani. U doba kada ih nijedan francuski muzej nije prihvatio, impresionistička dela ušla su u javne zbirke u Sjedinjenim Američkim Državama, a američki slikari su bili među prvim sledbenicima Manea i njegovog kruga. Pošto su već deset godina mlađi umetnici bili isključeni iz zvaničnih krugova sada su odlučili da stvar uzmu u svoje ruke. Mone, Renoar, Pisaro, Sisli, Dega, Sezan i mnogi drugi, u nameri da prikažu svoj rad nezavisno od Salona, osnovali su "Udruženje nepoznatih umetnika, slikara, vajara, grafičara i drugih". Nova umetnička grupa svoju prvu izložbu otvorila je 15.4.1874. u starom ateljeu koji je pripadao poznatom fotografu Nadaru na pomodnom bulevaru Kapucina. Ova njihova izložba nije imala uspeha kod publike. Osam do deset hiljada posetilaca hrlilo je u Salon svakog dana; izložba impresionista privukla je prvog dana tek 175 posetilaca, a poslednjeg samo 54, od kojih je većina došla c namerom da se šali na račun izloženih dela. Ta je izložba, u stvari, novom pokretu dala ime. Tako je Luj Leroj, neprijateljski raspoložen kritičar, danima u podrugljivim člancima punim oštre kritike u časopisu "Le Charivari" pozajmivši reč iz naslova Moneove slike mora "Impresija - rađanje sunca" krstio novu umetnost: "Impresija - sasvim tačno! I upravo sam rekao sebi da ako neka impresija tako utiče na mene, nečeg tu mora biti. Kakva sloboda i lakoća u potezu! Nedovršene tapete mnogo su završenije nego ova morska slika."... " Ako njihovi ciljevi treba da se opišu u jednoj jedinoj reči, morali bismo da izmislimo reč impresionisti. Oni su impresionisti u tome što ne reprodukuju pejzaž, no izražavaju utisak koji on ostavlja na posmatrača".
ZAKLJUČAK. Danas se impresionizam ne posmatra kao revolucionarno stvaranje nove ere, ili kao dostignuće jednog umetnika; radije ga gledamo kao dalji razvitak ideja, tehnika i opažanja koja su nastala i razvila se u toku prve polovine XIX veka, premda su ga Mane i njegovi sledbenici primenjivali na vrlo radikalan način. Impresija je bila vizuelni kontakt, u jednom jedinom trenutku, sa pejzažom ili drugim motivima. Oko nema sposobnost da primeti sve vidljive detalje u momentu; ono samo pilji u zgrade, prolaznike i druge stvari duže nego što mi pojedinačno posmatramo prozore, dekorativne ukrase fasada, moderni šešir ili plemenito lice, a dužim posmatranjem naš mozak stičeprvu impresiju i koristi zbir iskustava, običnih zapažanja i mašte. Ono što su impresionisti uopšte, a posebno Mone, nameravali da prikažu bila je vizuelna svežina prvog brzog trenutka, oslobođena kategorija posmatranja i uobičajene percepcije. Kada Mone otvori svoje oči, on vidi komade boje, išaranu površinu, mnogo vazduha određenog svetlom, i i predmet njegovog slikanja je impresija koju prima. Pol Sezan je okarakterisao Monea svojom čuvenom izjavom: " On je bio samo oko - ali kakvo oko!". I njegove reči su zapravo osnovna koncepcija Moneovog slikarstva. To što je Mone nazvan umetnikom trenutka postalo je njegovo životno delo, jer cilj je bio zamršena nerešiva suprotnost - da se prolaznost sačuva u trajnoj formi. |
| | | Diavolo Admin
Broj poruka : 814 Reputation : 1 Datum upisa : 16.12.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Slikarski pravci Ned 18 Dec 2011, 11:29 am | |
| Postimpresionizam
NASTANAK. Godine 1882, pred samu njegovu smrt, Manea je francuska vlada odlikovala Legijom časti. Četiri godine kasnije priredili su impresionisti, koji su od 1874. izlagali zajedno, svoju poslednju grupnu izložbu. Ta dva događaja označavaju prekretnicu - impresionizam je bio stekao široko priznanje i među umetnicima i u javnosti, ali to je bio dokaz da on nije više bio pokret koji krči nove puteve. Budućnost je sada pripala postimpresionistima. Doslovno uzeto, ova bezbojna oznaka pristaje uz sve značajnije slikare posle 1880. godine. U određenom smislu, ona označava jednu grupu umetnika koji su prošli kroz impresionističku fazu, ali ih ograničenja tog stila nisu zadovoljila, te su ga prevazišli u raznim pravcima. Pošto nisu imali zajednički cilj, teško je za njih naći izraz koji bi ih bolje opisao nego što je impresionizam. U svakom slučaju, oni nisu bili" antiimpresionisti". Zapravo, izraz postimpresionizam je prvi upotrebio britanski kritičar umetnosti Rodžer Fraj 1914. godine i upotrebljavao ga je da bi opisao razvoj evropskog slikarstva koje je usledilo nakon Klod Monea. Jedan od prvih kritičara slikarstva koji se posvetio problematici nastanka moderne je Džon Rivold. On je ovaj period definisao između 1886. i 1892. godine u svom delu "Postimpresionizam: Od Van Goga do Gogena" koje je izdato 1956. godine. Rivold je ovo delo smatrao nastavkom svog dela "Istorija impresionizma" koje je izdato 1946. godine. Takođe je istakao da će naredno izdanje biti posvećeno drugoj polovini postimpresionističkog perioda i njega je nazvao "Postimpresionizam: Od Gogena do Matisa". Ovo delo je trebalo da pokrije sve ostale slikarske pravce koji su proizašli iz impresionizma krajem XIX i početkom XX veka. Nikako ne težeći da unište dejstvo "Maneove revolucije", oni su želeli da je i dalje razvijaju; postimpresionizam je u suštini jedan upravo pozniji stupanj, i to veoma značajan, onog razvoja koji je započeo oko 1860. godine slikama kao što je Maneov "Doručak na travi". Iako je danas gotovo opšteprihvaćeno gledište da je postimpresionizam nastao 1886. godine, oko završetka egzistencije ovog pokreta danas nema jedinstvenog gledišta u literaturi.
KARAKTERISTIKE. Kako postimpresionizam predstavlja nastavak impresionizma i napuštanje njegovih ograničenja, u okviru njega ne postoje jasni obrasci i pravila koja su koristili slikari ovog pravca, pa samim tim ne postoji jedinstvo ovog pokreta. Međutim, analizirajući slikarstvo značajnih predstavnika postimpresionizma istorija modernog slikarstva ipak uočava neke zajedničke tendencije u korišćenju tehnika i tema među njima. Kao i impresionisti, postimpresionisti koriste jarke boje, debeli sloj boje, jasne poteze i stvarni život kao temu svojih slika. Međutim, za razliku od impresionista više su skloni naglašavanju geometrijskih oblika, izobličenju formi radi postizanja ekspresivnog efekta i da koriste neprirodne boje. Takođe, postimpresionisti nisu bili zadovoljni trivijalnošću tema i nedostatkom struktura u impresionističkim slikama, ali su ih svi važniji predstavnici ovog pokreta prevazilazili na svoj način. Kao što tehnike slikanja i motivi njihovih slika nisu jedinstveni, tako i njihovi umetnički ciljevi nisu jedinstveni. Međutim, možemo reći da su im glavni zajednički ciljevi povratak strukturnoj organizaciji pikturalne forme, naglašavanje dekorativneorganizacije kompozicije u cilju celokupnog jedinstva i više-manje svesno preterivanje izgleda prirode radi prezentacije emocionalnog odnosa prema modelu. Iako su često pravili zajedničke izložbe, postimpresionisti nisu bili jedinstven pokret. Svoja dela su stvarali u različitim geografskim oblastima i u različitim stilskim kategorijama, kao što su fovizam i kubizam.
PODELA. Postimpresionisti su reagovali na impresionizam u dva glavna smera: prvi smer možemo okarakterisati kao Sezanovo slikarstvo u kome je izražena težnja za konstruktivnijom i racionalnijom umetnošću; drugi smer postimpresionizma odlikuje odlučujući subjektivan i ekspresionistički izraz. |
| | | Diavolo Admin
Broj poruka : 814 Reputation : 1 Datum upisa : 16.12.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Slikarski pravci Ned 18 Dec 2011, 11:30 am | |
| FOVIZAM
Priliv novih iskustava početkom XX veka usredotočio se u glavnim gradovima Evrope, a najviše u Parizu. Pariz je dobio naziv "grad svetlosti". U parizu su slikari koji su bili protiv impresionizma nazivani "les fauves" (divljim zverima), a taj naziv je prvi upotrebio likovni kritičar Luj Voksel u vreme Jesenjeg salona 1905. godine videvši jednu skulpturu rađenu u duhu italijanske rane renesanse izloženu na ovoj izložbi; on je uzviknuo: "Gle, Dante među divljim zverima". Tako je pravac dobio naziv fovizam, što je zaista i bio po eksploziji boja i po anarhičnom ponašanju slikara. Ako je verovati izjavama Anri Matisa (1869-1954), vođe ove grupe, fovizam je počeo kao revolt protiv svesnog metodizma neoimpresionista kao što su Sera i Sinjak. Preko fovista je crnačka skulptura ušla u evropsku umetnost. Pobunjenici protiv kulture i umetnosti prošlosti, a oslonjeni na iskustva iz oblasti boje Ban Goga i Pol Gogena, fovisti su svoje napore usredsredili na njen intenzitet, slikajući često bojama direktno ceđenim iz tube. Svrha fovista bila je uspostavljanje ravnoteže između boja koje su na slici dovoljne same sebi i nezavisne od boje predmeta kako ga mi vidimo. Nastojali su da ih međusobno ne povezuju, nego da pojedinačno očuvaju intenzitet i samostalnost svake boje. Iako je fovističko slikarstvo figurativno i predmetno, boja na njihovim slikama definiše predmet, tako da je slika, odnosno boja na slici, postala svrha umetničkog izraza. Za fovizam je takođe bilo karakteristično i zanemarivanje perspektive. Površine intenzivnih boja na njihovim slikama ponekad su, kao na srednjovekovnim vitražima, oivičene crnim, debelim linijama, kojima se definiše oblik u prostoru i razdvajaju planovi slike. Pored toga, za razliku od umetničkih pokreta koji su dobili međunarodne razmere, kao impresionizam, simbolizam, art nuvo (jugendstil ili liberti stil), fovizam je bio specifičan pravac u kome su participirala samo tri umetnika - Anri Matis, Andre Deren i Moris Vlamenk. Oni su radili zajedno u kratkom periodu od 1904-1907. godine, bez nekog zajedničkog programa ili doktrine koja bi ih povezivala, a Matis je bio vođa više po tome što je davao primer nego po tome što je propisivao pravila. Štaviše njihovi radovi su bili tako različiti da se povodom fovizma u literaturi ističe da je od svih umetničkih pravaca XX veka on bio najtranzitivniji i verovatno najmanje opisiv. |
| | | Diavolo Admin
Broj poruka : 814 Reputation : 1 Datum upisa : 16.12.2011 Lokacija : Srbija
| Naslov: Re: Slikarski pravci Ned 18 Dec 2011, 11:32 am | |
| EKSPRESIONIZAM
Istovremeno i paralelno sa fovizmom u centralnoj i severnoj Evropi se razvijao ekspresionizam. Ekspresionizam, kao umetnost koja izražava unutrašnju, psihološku sadržinu, prisutan je i u drugim epohama, ali se kao pokret u modernoj umetnosti javio u Nemačkoj 1905. godine, kada je jedna grupa umetnika osnovala u Drezdenu, grupu "Most", nešto kasnije u Minhenu grupu "Plavi jahač" i još kasnije, posle Prvog svetskog rata, takođe u Nemačkoj, grupu "Nova stvarnost" ili "Nova objektivnost". Nosioci tog talasa ekspresionizma u Nemačkoj više su bili povezani shvatanjem života nego stilom i formalnim rešenjima, više subjektivnim raspoloženjem i emocijama, a manje izgledom dela i vrstom medijuma kroz koji će se izraziti. Kroz predmet koji slikaju, ekspresionisti izražavaju bolesna stanja modernog čoveka, njegovu teskobu, paniku i otuđenost. Prirodu i sredinu okosebe oni su doživljavali kao neprijateljsku i nečovečnu, zbog čega im je slika stvarnosti deformisana i iskrivljena. Siromaštvo, bolesti, prostitucija i alkoholizam su pojave modernihvelegrada i kao takve prožimaju, pored likovne umetnosti i književnosti, film i pozorište. Svoju unutrašnju stvarnost umetnici su poistovetili sa delom - slikom, grafikom ili skulpturom - pa su boje i oblici na njihovim slikama sirovi, rudimentarni, oni su simboli čovekove sudbine. U ekspresionizmu, kao izrazu određenog odnosa prema stvarnosti koji je u najbližoj vezi sa modernim individualizmom, naglašavanje likovnih sredstava i deformacija kompozicije i figure bili su vizuelni gestovi kojima je umetnik u sliku prenosio intimno iskustvo nelagode, putem kojih je izricao emocionalno obojene poruke ili se oslobađao emocija. Veze između vizuelnog izraza i unutrašnjeg života čoveka ili njegove neuroze bili su u kasnijim fazama ekspresionizma toliko naglašeni da se taj pokret ponekad opisuje kao "egzaltirano iznošenje subjekta na scenu". Zato je i u svojim najbenignijim predstavama nosio izvestan društveni izazov. U stilskom pogledu ekspresionisti su nejedinstven pokret, mada ih formalna rešenja, kada je u pitanju slikarstvo, najviše približavaju francuskim fovistima. Kod fovista je boja formalni elemenat i kao takva vidljiva u umetničkom delu; kod ekspresionista boja je simbol unutrašnje nevidljive sadržine. Ovu razliku su najbolje izrazila dva slikara: Matis, glavni predstavnik fovizma, koji je rekao da je slika "ritmičko raspoređivanje boje i linije na površinu" i Edvard Munk - predstavnik ekspresionizma - koji je rekao da "umetničko delo može da dođe samo iz unutrašnjosti čovekove". Amerikanci su se upoznali sa fovistima na izložbama počev od 1908. godine, a posle Prvog svetskog rata u Americi je poraslo interesovanje i za nemačke ekspresioniste. Međutim, američki slikari su sporo prihvatali novi pokret. U toku dvadesetih godina XX veka središte ekspresionizma u Novom svetu bio je više Meksiko nego Sjedinjene američke države. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Slikarski pravci | |
| |
| | | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |
|