FEBUS

Život je igra
 
PrijemLatest imagesTražiRegistruj sePristupi


Delite | 
 

 Sveto Pismo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 10:57 am

Sveto Pismo   Bibel-1

Biblija ili Sveto pismo (od grčke reči βιβλια, (ta) biblia u značenju «knjižice», množina imenice βιβλιον, biblion, «knjižica», koja je deminutiv od βιβλος, biblos, «knjiga», imenice koja je izvedena iz reči βυβλος, byblos sa značenjem papirus, od naziva feničanskog grada Biblos, poznatog po proizvodnji papirusa) naziv je za hebrejsku Bibliju i hrišćansku koju čine Stari zavet i Novi zavet.

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prepisi, tzv. tekstualni svedoci. Služeći se njima, biblijska nauka nastoji prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije.


Hebrejska Biblija

Hebrejska Biblija (hebrejski TANAH) je kanonizovana na saboru u Jamniji oko 90. p. n. e. i čine je 24 knjige podeljene u tri osnovne grupe:

- Zakon ili Nauk (heb. Tora), koji obuhvata pet knjiga pa se još naziva i Petoknjižje ili Pentateuh,
- Proroci (heb. Neviim),
- Spisi (Ketuvim).

Sve knjige su napisane na hebrejskom jeziku, osim delova Jezdre i Danila, te nekoliko reči u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim. Ova hebrejska Biblija je kasnije nazvana Masoretski tekst, po učenjacima masoretima koji su se bavili prepisivanjem i redigovanjem ovih svetih spisa u periodu između 600. i 900. p. n. e. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (hebrejski sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, u prepisu su posle dodavani znakovi za samoglasnike (masoretski tekst).

Jevrejsko predanje smatra jevrejske (svete) spise objavljenom „rečju Božjom" i učenje o putu poslušnosti Bogu svog naroda, Izrailja. Glavni autoritet se pripisuje Tori (nauku, učenju, zakonu, putu), drugi autoritet zbirci Neviim (Proroci), a treći autoritet zbirci poznatoj kao Ketuvim (Spisi). Prva dva dela jevrejskih svetih spisa verovatno su se javila u današnjem obliku do poznog 4. veka p. n. e., ali je njihov sadržaj ostao promenljiv sve do kraja 1. veka p. n. e.

Grčki prevod jevrejskih svetih spisa poznat kao (Septuaginta), sačinjen za potrebe jevrejske zajednice u Aleksandriji u. 3. veku p. n. e., sadržao je dodatne spise, jedan broj apokrifnih spisa, koje su rabini iz Jamnije na kraju isključili iz svog kanona, a koje je prvobitna hrišćanska crkva, koja je koristila grčki jezik, uključila kao deo Starog zaveta. Prema jevrejskom predanju, proroštva su prestala oko 400. godine p. n. e., tako da posle tog vremena više ne može biti novih spisa.

Nasuprot tome, hrišćani su tvrdili da su se proroštva nastavila i da su spisi, koji će konačno postati Novi zavet, takođe Bogom nadahnuti. Uticaj jevrejske Biblije oseća se ne samo u jevrejskoj tradiciji nego je on isto tako nezaobilazan istorijski, kulturni i idejni okvir Novog zaveta i hrišćanske tradicije. Biblijski pogled na svet prožima kako zapadnu tako i istočnu, pravoslavnu kulturu. U okviru judaizma tvrdi se da je Tora otkrivenje Božije svom narodu. Jevrejsko Sveto pismo stavlja davanje Tore, obrazovanje Izrailja kao naroda koji je u savezu s Bogom, zadobijanje obećane zemlje i istoriju Izrailjskog carstva u kontekst stvaranja sveta i kontekst sveopšte ljudske istorije.

Veruje se da su zapovesti Tore, usmenim predanjem protumačene i primenjene na izmenjene uslove, otkrivena norma pokoravanja savezu i da su zamišljene da posvete celokupno postojanje jedinke i zajednice. Etički i religiozni propisi su isto toliko briga pojedinca i porodice koliko i zajednice sakupljene u sinagogi za Šabat ili za praznike liturgijske godine. Bogosluženje u sinagogi je usredsređeno na Sveto pismo ili izvode iz Svetog pisma i uglavnom se sastoji od toga. Tora i Proroci se čitaju i tumače. Izbori iz Spisa se čitaju kao prigodni za praznike. Šema i blagoslovi su uzeti iz Biblije. Psalmi se čitaju i pevaju, a individualne i združene molitve izvedene su iz biblijskih tekstova. Psalmi, koji izazivaju čitav spektar religioznih emocija, sačinjavaju osnovni molitvenik.


Hrišćanska Biblija

Ideja o hrišćanskoj Bibliji kao Novom zavetu proistekla je iz ranohrišćanskih tekstova koji su u Hristu videli posrednika u novom savezu sa Bogom. Hrišćanska Biblija, odnosno Novi zavet, sadrži 27 spisa. Ti spisi se mogu podeliti na 4 vrste religijskih tekstova:

- četiri jevanđelja,
- jedna rana crkvena povest,
- dvadeset i jedna poslanica,
- jedna apokalipsa

Biblija, ili Sveto pismo, kod Hrišćana označava zbirku svetih spisa koji se dele na knjige Starog zaveta i Novog zaveta.

Pravoslavna crkva uvrstila je u Stari zavet 39 knjiga. Prema kanonu Rimokatoličke crkve, Stari zavet sadrži 46 knjiga, jer obuhvata, pored 39 protokanonskih, i sedam devterokanonskih knjiga (protestanti ih nazivaju apokrifnim):

- Judita,
- Tovija,
- Varuh,
- Premudrosti Solomonove,
- Premudrosti Sirahove,
- 1. i 2. Makavejska.

Sveti Atanasije Veliki u 39. uskršnjoj poslanici (Pidalion, str. 768-770), deli starozavetne knjige u dve grupe: kanonske, 22 knjige po jevrejskim slovima azbuke, ali u stvarnosti 39, i anaginoskomene, dakle korisne i dobre za čitanje, njih deset.

Kanonske starozavetne knjige su: Postanje, Izlazak, Levitska, Brojevi, Ponovljeni Zakon, Isusa Navina, Sudije, Ruta, 1. i 2. Knjiga Samuilova, 1. i 2. Knjiga o carevima, 1. i 2. Knjiga Dnevnika, Jezdra, Jestira, Jov, Psalmi, Priče Solomonove, Propovednik, Pesma nad pesmama, Isaija, Jeremija, Jezekilj, Danilo, Plač Jeremijin, Osija, Joil, Amos, Avdije, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonije, Agej, Zaharija i Malahija.

Knjige „anaginoskomene“ - dobre za čitanje (nazvane u XVI veku na Zapadu devterokanonskim, zato što je njihovo unošenje u kanon Zapadne crkve, pored „protokanonskih knjiga“, bilo stavljeno na diskusiju), uključene su u biblijski kanon od najstarijih vremena (kanon Svetog Atanasija Velikog), i to su sledeće; Judita, Tovija, 3. Jezdrina (Jezdra u Septuaginti), Varuh, Poslanica Jeremijina, Premudrosti Solomonove, Premudrosti Sirahove, 1, 2, i 3. Makavejska.

U prvim vekovima kružile su mnoge knjige - bilo apokrifne, bilo autentične, veoma cenjene od hrišćana - koje Crkva na kraju nije unela u novozavetni kanon. Otkrivenje Jovanovo je prihvaćeno u kanon sa izvesnim izbegavanjem. Osamdeset peti Apostolski kanon ne pominje Otkrivenje, ali zauzvrat preporučuje dve Poslanice Korinćanima od Klimenta Rimskog i Učenje Dvanaestorice Apostola (odbačeno na Šestom vaseljenskom saboru, kanon 2, na osnovu toga što su ga koristili neki jeretici); to isto čini i Laodikijski sabor (60. kanon) i Sveti Kirilo Jerusalimski. Prihvata ga Sveti Atanasije Veliki, koji spominje i Jermin Pastir (kao i Sveti Maksim Ispovednik), a takođe i Kartaginski sabor (kanon 30), koji u isto vreme preporučuje Žitija Svetih (kanon 54) i, na kraju, Dionisije Areopagit. Pod uticajem katihetskih škola u Siriji i Palestini, Otkrivenje se nije upotrebljavalo u liturgijskoj praksi, mada ga je ipak na kraju aleksandrijska škola stavila u kanon.

Rimokatolička crkva je tek 1546. godine, na protivreformatorskom saboru u Trentu, uključila u kanon svih 27 knjiga Novog zaveta. Tom prilikom je Jeronimov latinski prevod Biblije, poznatiji kao Vulgata prihvaćen kao zvanična, autoritativna verzija katoličkog Svetog pisma.

Biblija je (naročito) počela da se širi svetom u 16. veku posle Hrista, i danas je, u celini ili delimično, prevedena na preko hiljadu pet stotina jezika. Biblija je izazvala divljenje, manje ili veće, relativno priznanje ili prihvatanje pripadnika drugih religijskih tradicija, ali, uopšte uzev, ona je, kao i drugi sveti spisi, sveta po svom sopstvenom tradicionalnom karakteru jedino za pripadnike odgovarajuće vere.


Prevodi Biblije kod Južnih Slovena

Tzv. „Izborno jevanđelje" i Apostol preveli su sa grčkog na crkvenoslovenski braća Ćirilo i Metodije pred polazak u Moravsku na propovedanje hrišćanstva, a druge delove Novog zaveta i Stari zavet biće da su preveli oni i njihovi učenici. Knjige Starog zaveta preveo je na srpski jezik Đuro Daničić (1865), a Novog zaveta Vuk Karadžić (1847). Vuk je svoj prevod revidirao 1857, a u Daničićevoj redakciji izašao je 1864, 1867, 1868, 1870, 1871. I pre Vuka bilo je prevoda Novog zaveta, kao Atanasija Stojkovića (1830. i 1834). U novije vreme treba spomenuti prevod celog Svetog pisma Luja Bakotića 1933. (štampan latinicom), a Novog zaveta dr. Dimitrija Stefanovića (1934), dr. Emilijana Čarnića (1973), dok je Sinodalna komisija objavila prevod Novog zaveta, koji je Sveti arhijerejski sinod izdao u saradnji sa Biblijskim društvom kao zvanični prevod 1984. godine. Ispravljeni prevod štampan je 1990. godine. Biblijsko društvo je objavilo Četvorojevanđelje u „dinamičnom" prevodu Aleksandra Birviša 1986. g. a II izdanje 1987. godine. U bogoslužbenoj upotrebi Srpske crkve je Jevanđelistar, u izdanju Braničevske eparhije (1975. i 1977).

Kod Hrvata, pored prvog sačuvanog prevoda cele Biblije Bartola Kašića (1622-37) koji je ostao u rukopisu, i prevoda Matije Petra Katančića (1831), celu Bibliju su preveli I. M. Škarić (Beč 1858-61), I. E. Šarić (Sarajevo 1941-42). Novi zavet su preveli J. Štadler (Sarajevo 1895-1904), dr. F. Zagoda (1925), Lj. Rupčić (Sarajevo 1961), B. Duda (Zagreb 1962). Vrhunski podvig je izdanje izdavačke kuće „Stvarnost" 1968. godine koji je i sa jezičke tačke besprekoran, a u njegovoj izradi sudelovali su najpoznatiji hrvatski bibličari, pisci i lingvisti, kao što su Jure Kaštelan, Bonaventura Duda, Jerko Fućak i Tomislav Ladan. Tu su zatim prevodi Novog zaveta B. Duda - J. Fućak (Zagreb 1973), Gracijan Raspudić (Mostar 1987).

Prvi slovenački prevod Novog zaveta dao je Primož Trubar (1557-1582). Takođe je protestantski teolog Jurij Dalmatin štampao celu Bibliju u Vitenbergu 1584. Ovim prevodom je popravio jezik prvih slovenačkih pisaca i postavio uzor književnog prevoda. Njegov prevod Biblije je najznačajniji književni događaj pre pojave Prešernovih dela. J. Japelj i B. Kumerdej izdaju Novi zavet (1784-86). Celu Bibliju štampa A. Volf (Ljubljana 1885-59). Novi zavet preveli su i J. Zidanšek (1918), fr. Jere, Gr. Pečjak i A. Snoj (1926-29). Celo Sveto pismo izdali su M. Slavič i Fr. Jere (1960-66), a Novi zavet Fr. Jere, Gr. Pečjak i A. Snoj (1961). - France Rozman preveo je četiri jevanđelja (Ljubljana, 1979). Novi zavet - jubilarni prevod povodom 400-godišnjice Dalmatinove Biblije (1984) (uvod i primedbe preuzete sa francuskog ekumenskog izdanja) izdao je Nadbiskupski ordinarijat u Ljubljani u saradnji sa Biblijskim društvom, kao i ekumensko izdanje cele Biblije (1975). - Stevan Kuzmič dao je Novi zavet, a Šandor Terplan Psalme 1528. g. (jubilarno izdanje 1928. g.) na prekomurskom dijalektu.

Makedonci su dobili Novi zavet 1967. a celo Sveto pismo (sa devterokanonskim knjigama) 1990. godine, a takođe u izdanju Biblijskog društva. Stručna analiza ovog prevoda još nije urađena da bi se ustanovilo u kolikoj meri se ovaj prevod oslanja na srpski prevod Svetog pisma.

U skorije vreme načinjeno je još prevoda na jezike slovenskih naroda, uključujući i srpski, hrvatski, slovenački i makedonski. Npr. na srpskom i hrvatskom jeziku već nekoliko decenija je dostupan prevod dr. Luje Bakotića. Ovo je prevod koji je mnogo razumljiviji za savremenog čitaoca jer se služi savremenim rečnikom. Osim toga, sadrži korisne reference za proučavanje i upoređivanje biblijskog teksta. Osim toga, na taj način čitaoci ovog prevoda dobijaju mogućnost koju čitaoci Biblije na drugim jezicima već vekovima imaju, da upoznaju Božje lično ime i da ga koriste, što i jeste Stvoriteljeva želja.

Od 1975 do 1984 godine, na zahtev Stokholmskog Instituta za Prevod Biblije, Mirza Kazar je preveo Bibliju na Azerski jezik.
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:06 am

HRIŠĆANSTVO


Hrišćanstvo (grč. χριστιανισμός, lat. christianitas) je jedna od tri najveće monoteističke (jednobožačke) religije koja je nastala na prostoru nekadašnjeg Rimskog carstva.

Religija je zasnovana na učenju i životu Isusa Hrista iz Nazareta (Isus Nazarećanin) u Galileji, opisanog u Novom zavjetu. Svi koji su se okrenuli Hristosu i vjeruju u njega i slijede njegovom učenju su njegovi slijedbenici i zovu se hrišćani. Svi hrišćani zajedno čine Hristovu crkvu koja, po Novom zavjetu Svetog pisma, predstavlja Isusovo tijelo.

Hrišćani vjeruju da je Isus Božiji sin i Mesija (Hristos) za koga su proroci rekli da će doći na Zemlju (Stari zavjet) da spasi ljude. Za hrišćane, Isus Hristos je učitelj, model za pravi način života na Zemlji, inkarnacija Boga, spasilac čovjeka, koji je na krstu dao svoj život za sve ljude, da bi se ljudi mogli iskupiti za svoje grijehe i na taj način spasiti. Hrišćani vjeruju da je Isus ustao iz mrtvih, treći dan po raspeću, kasnije se podigao na nebo, i na taj način pobijedio smrt. Većina hrišćana smatra da će Isus ponovo doći na Zemlju uzeti svoju Crkvu i suditi svim ljudima (živima i mrtvima) koji su ikada živjeli na Zemlji.

Isus Hristos je propovijedao o Božjem (nebeskom) carstvu i značaju njegova boravka na Zemlji. Mnogi pobornici su ga smatrali Mesijom. Grčka riječ Χριστός u prevodu znači mesija, pa su tako prve Hristove slijedbenike u Antiohiji nazvali hrišćanima (χριστιανοί), imenom koje je ostalo do danas. Hrišćanstvo je predstavljalo prvu univerzalističku religiju, nasuprot dotadašnjim nacionalnim religijama, i propovijedalo jednakost svih ljudi pred Bogom: Jevreja, Grka, Rimljana, siromašnih, bogatih, žena, muškaraca. Zbog svega što je Isus propovijedao, a što je dosta opširno opisano u četiri jevanđelja (koja su prve četiri knjige Novoga zavjeta), broj Isusovih učenika i slijedbenika je brzo rastao, posebno među siromašnim ljudima.

Hrišćani zovu poruku Isusa Hrista jevanđeljem („dobra vijest“) i tako se knjige gdje su zapisana Isusova propovijedanja i život, zovu jevanđelja (četiri jevanđelja u Novom zavjetu).

Po porijeklu, hrišćanstvo je srodno judaizmu, sa kojim ima dosta zajedničkih tekstova. Hebrejska Biblija, je u hrišćanskom kontekstu poznata kao Stari zavjet. Hrišćanstvo se smatra za Avramsku religiju, zajedno sa judaizmom i islamom. Najranije svjedočanstvo o hrišćanima i hrišćanstvu nalazi se u Apostolskim djelima (jedna od biblijskih knjiga Novoga zavjeta) Djela 11:26: „I oni se cijelu godinu sastajaše sa Crkvom, i učaše mnogi narod; i najprije u Antiohiji učenici biše nazvani hrišćani.“

Kasnije kada je postalo zvanična, državna religija, hrišćanstvo je vezalo svoje interese sa interesima vladajuće klase i udaljilo se od ideala zapisanih u Svetom pismu (jevanđelja). Dogmatske rasprave, kao i političke prilike i razni interesi su doveli do toga da je danas hrišćanstvo razdijeljeno i razjedinjeno. Među velikim brojem ljudi, koji se izjašnjavaju da su hrišćani, mnoga hrišćanska načela se danas ne primjenjuju i ne poštuju. Veliki broj hrišćana u raznim denominacijama sveli su svoje „hrišćanstvo“ na nekoliko rituala — obreda, kojima prisustvuju nekoliko puta godišnje (na tzv. crkvene praznike).

Hrišćanstvo je igralo vitalnu ulogu u oblikovanju Zapadne civilizacije, bar od 4. vijeka nove ere. Danas, hrišćanstvo prestavlja teritorijalno najrasprostranjeniju i brojčano najveću svjetsku religiju (od 1.5 do 2.1 milijarde ljudi se izjašnjava da su hrišćani).


Rani period
Sveto Pismo   Ichthys

Zvanično, hrišćanstvo je religija koja nastaje u prvom vijeku Nove ere među slijedbenicima Isusa Hrista (Isus Nazarećanin). Rođenje Isusa Hrista prestavlja početak nove ere i novog računanja vremena.

Pod vodstvom apostola Petra i Pavla, nastajale su hrišćanske zajednice od Jevreja koji su napustili judaizam i okrenuli se Isusovom učenju; te hrišćanske zajednice od nevjernika (ne Jevreja). Može se reći da su temelji hrišćanstva postavljeni 2000 godina prije nove ere, pojavom Avrama, Isaka i Jakova. Avram, Isak i Jakov su predstavljeni kao proroci koji su vjerovali u boga Jehovu (hebrejski: יתזח odnosno jahvh- pravilan naziv je Jahve, a ne Jehova ali se ovaj drugi pojam odomaćio od XIV vijeka). Oni su propovijedali božije riječi među ljudima i tako je narod znao o postojanju Jehove.

Rano hrišćanstvo se pojavljuje na tlu Izraela, koji je tada bili osvojili Rimljana. Za samo tri vijeka, postalo je zvanična religija mnogih država i naroda. Hrišćanstvo se raširilo preko Mediterana, sa progonima od strane rimskih imperatora. Od početka, hrišćani su bili izloženi raznim vrstama terora, uključujući spaljivanja, mučenja, progone itd. Rimski imperator Neron je 64. godine optužio hrišćane za veliki požar u Rimu. Crkva smatra, da su tada pod Nerom, apostoli Petar i Pavle ubijeni u Rimu. Dalje proganjanje hrišćana i crkve se nastavlja i pod devet drugih rimskih imperatora, najviše pod vladavinom Decija Trajana i Dioklecijana.

Nekako od 150. godine hrišćanski učitelji, u svrhu odbrane svoje vjere, počinju sa pisanjem teoloških i apologetskih djela. Ovi autori su znani kao crkveni oci. Posebno znani su bili: Ignjatije antiohijski, Polikarp, Justin, Irinej, Tertulijan, Klement aleksandrijski i Origen.

Na hrišćanstvo su u to vrijeme imale uticaj druge različite vjere kao, gnosticizam i mitraizam. Isto tako hrišćanstvo je apsorbovalo razne elemente od paganskih religija, posebno misternih kultova. O nivou ili stepenu uticaja na hrišćanstvo, mišljenja među naučnicima se dosta razlikuju.

Imperator Konstantin Veliki (4-ti vijek) je 313. godine ozakonio hrišćanstvo, a Teodosije I ga 380. godine proglasio za religiju Rimskog carstva. Konstantin je sazvao Prvi vaseljenski sabor koji je održan u Nikeji u Maloj Aziji tokom maja i juna 325. godine. To je bio prvi vaseljenski sabor hrišćanske crkve, a njegovom najznačajnijom posljedicom se smatra, donošenje prve objedinjene hrišćanske doktrine tzv. „Nikejskog simbola vjere“.


Milanski Edikt

Car Konstantin Veliki (306—337) je 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglasio ravnopravnost hrišćanstva sa ostalim religijama, i ono 387. godine (74 godine poslije) postaje i zvanična državna religija u Rimskom carstvu. Car Konstantin je bio ambiciozan čovjek koji se za hrišćanstvo vezao postepeno. U tom postepenom prelazu, udaljavajući se od paganstva, već 315. godine odbija da se popne na kapitol kako bi prinio žrtve pred paganskim hramom boga Jupitera. Godine 319. car je toliko odstupio od paganstva, da je te godine objavio edikt o poništavanju paganskih vjera. Ipak, unekoliko pomirljiva politika prema paganima ostaje na snazi, sve do 323. godine, kada pobjeđuje svog zeta Licinija u borbi za vlast, i kada postaje jedini vladar Imperije.

Poslednjih godina, pred smrt, Konstantin je naredio gradnju ogromne Crkve Svetih apostola u Carigradu, na jednom uzvišenju koje nadvisuje cio grad. Imao je želju da bude kršten na rijeci Jordanu, ali ga je loše zdravlje u tome spriječilo. Neposredno nakon Vaskrsa 337. godine, kršten je u Nikomediji, od strane Jevsevija Nikomedijskog, a umire 22. maja 337. godine na sam praznik Pedesetnice (50 dana po krštenju).


Srednji vijek

U to vrijeme razvijaju se i prvi oblici monaštva. Oko 500. godine Benedikt je postavio monaška pravila, sa čime je osnovao sistem po kojima su se upravljali manastiri. U 8. vijeku dolazi do problema oko ikona, koje je vizantijska strana promovisala. Konačno, 787. godine na drugom nikejskom saboru, borbe su se okončale u korist ikona i ikonografije.

Izvan granica Rimskog carstva hrišćanstvo se proširilo na Jermeniju, Etiopiju, Persiju i Indiju i među keltska plemena. Za vrijeme Velike seobe naroda, razni germanski narodi su prihvatili hrišćanstvo (Arijska vjeroispovijest (među Gotima i Vandalima)) ali kasnije je rimokatoličko hrišćanstvo nadvladalo, počevši sa Francima. Istočnoevropski Sloveni generalno su prihvatili Vizantijski oblik hrišćanstva (kao npr. Rusija 988 god). Kulturne i druge razlike su razdvojile Istočnu i Zapadnu crkvu i napravile Veliku šizmu (1054).

Dolazi do podjele hrišćanske crkve na Zapadnu (latinski jezik) sa sjedištem u Rimu, i Istočnu (grčki jezik) sa sjedištem u Konstantinopolju, sa značajnijim zajednicama u Egiptu i Siriji. Zapadna i Istočna crkva se ne slažu u mnogočemu prije svega u vezi brojnih administrativnih, liturgijskih i doktrinalnih stvari, od kojih istupa posebno položaj pape u crkvenoj hijerarhiji. Šizma je ostala i do današnjih dana.

Od 7. vijeka, hrišćanstvo je na udaru od islamaa koji je osvojio Bliski istok, sjevernu Afriku i većinu Pirinejskog poluostrva. Slijedili su mnogi vojni konflikti, uključujući: Krstaške ratove, španska Rekonkvista, pad Vizantijske imperije i jugoistočne Evrope pod tursku vlast.


Protestantska reformacija

Zapadno hrišćanstvo u srednjem vijeku karakterišu sukobi lokalnih vlasti i Papa, razvoj teologije i filozofije. Zbog velikog nezadovoljstva i korupcije u Crkvi, pojavila se potreba po reformaciji. Katolička crkva uspijeva da se obnovi sa Trentskim savjetom (1545—1563, nakon izdavanja 95 teza 1517. godine od strane Martina Lutera. Ovo je jedan od ključnih perioda u istoriji hrišćanstva kada dolazi do reformacije, koja je dovela do pojave brojnih ogranaka u hrišćanstvu iz Katoličke crkve. Tako 1534. godine engleski kralj Henri VIII, proglašava sebe poglavarem Anglikanske crkve, 1536. godine ukidaju se manastiri u Engleskoj, Velsu i Irskoj.

Kao rezultat kolonijalne ekspanzije od strane moćnih država, kao i zbog misionarskog žara, hrišćanstvo se u raznim oblicima proširilo na područja Sjeverne i Južne Amerike, Okeanije, istočne Azije i podsaharske Afrike. U Evropi dolazi do ratova gdje je religija igrala veliku ulogu.


Novo doba

Sa sve većim prosvjetiteljstvom, hrišćanstvo se suočava sa novim naučnim tumačenjima (npr. heliocentrični sistem i teorija evolucije), tako i sa pojavljivanjem biblijskog kriticizma, skepticizmom i savremene političke ideologije, liberalizmom, nacionalizmom i socijalizmom (komunizmom). Dolazi do pojava dehrišćanizacije tokom Francuske revolucije, Španskog građanskog rata te posebno Oktobarske revolucije.

U 19. i 20. vijeku, razvija se ekumenizam, Harizmatični pokret i fundamentalističko hrišćanstvo. U novije vrijeme privrženost hrišćanstvu u Evropi (posebno zapadnoj) je prilično opalo, gdje se modernizacija i sekularizam učvršćuje.


Hrišćanske opštine

U prvom vijeku Nove ere, hrišćani su se zbog proganjanja morali tajno okupljati. Zajednice hrišćanskih vjernika zvale su se hrišćanske opštine. Bilo ih je u svim dijelovima rimskog carstva, i u njima je imovina bila zajednička. Ali samo u početku, hrišćanstvo je bilo religija ugnjetenih i potlačenih, da bi vremenom sve više bogataša, nesigurnih i nezadovoljnih državnom vlašću, pristupalo novoj vjeri. Hrišćanske opštine su se sve više širile i bogatile. Tada hrišćani mijenjaju svoje učenje i od svojih pristalica počinju da traže poslušnost i pokornost državnoj vlasti. Uskoro je nestalo i imovinske jednakosti među hrišćanima. Krajem drugog vijeka Nove ere, sve hrišćanske opštine ujedinile su se u jednu zajednicu čiji je poglavar postao rimski episkop (rimski biskup), kasnije nazvan papa (grčki: πάππαρ, latinski: papa - otac). Danas je sjedište pape u Vatikanu. Rimski papa ima zvaničnu titulu biskupa grada Rima, nadbiskupa i mitropolita rimske crkvene provincije, primasa Italije i patrijarha Zapada, dok mu je službeni naziv Pontifex Romanus ili Pontifex maximus. Tako je stvorena vjerska organizacija rimokatolička crkva.


Crkva i širenje hrišćanstva

Crkva prvih hrišćana formirana je oko apostola u Jerusalimu. Posle Pedesetnice (Pentekoste) (dan kada je, po Isusovom predskazanju, Sveti duh sišao na apostole), oni objavljuju vijesti o Isusovom vaskrsenju. Osnivaju crkvu po cijelom Sredozemlju koje je tada bilo pod vlašću Rimljana. Prema spisima apostola Petra (15—67. n. e), mnogi judeisti okreću se hrišćanstvu. Oni bivaju isključeni iz jevrejskih zajednica.

Raspadom Rimskog carstva 476. godine, hrišćanstvo će postati jedina veza između dvije novonastale države — Zapadnog i Istočnog rimskog carstva. Raspadom zapadnog i razvojem Istočnog carstva, Sredozemljem se razvija briljantna hrišćanska kultura, koja će prve značajnije sukobe imati 650. godine sa novoosnovanom islamskom religijom.


Podjele

Brojne nesuglasice između istoka i zapada Rimskog carstva, kao i različitost filozofskih orijentacija i tumačenja teoloških pitanja (na primjer tumačenje dogme o Svetom trojstvu) u različitim delovima carstva prouzrokovale su raskol, odnosno podjelu hrišćanske crkve. Velika podjela (grč. šizma) se desila 1054. godine čime je završen spor između rimskog pape Lava XIX i carigradskog patrijarha Mihajla Kerularija. S jedne strane je ostala Pravoslavna crkva (koja poštuje i čuva kanone i odluke sedam vaseljenskih sabora), koja odbacuje i ne priznaje univerzalni autoritet pape, i koja je danas organizovana uglavnom na nacionalnom nivou. Na drugoj strani, nastala je Katolička crkva, nad kojom papa ima potpunu jurisdikciju.

U hrišćanstvu postoje razne grupe sa raznim vjerovanjima koje se prilično razlikuju od kulture do kulture i od mjesta do mjesta. Od vremena reformacije, hrišćanstvo se dijeli na tri glavne grane:

- Katolicizam: Katolička crkva — najveća od svih hrišćanskih crkava; čine je Zapadna crkva i 22 istočne katoličke crkve; ima preko milijarde krštenih ljudi;
- Pravoslavlje: Pravoslavna crkva — druga najveća hrišćanska crkva; čine je autokefalne i autonomne crkve; ima oko 240 miliona krštenih ljudi;
- Protestantizam: Ima raznih grupa i denominacija kao što su: anglikanci, luteranci, reformisti, evangelisti, harizmatici, prezviterijanci, baptisti, metodisti, anabaptisti, adventisti, kvekeri, pentekostnici ili pentekostalci itd.

Kasnije grupe su nastale odvajanjem od starijih. Jedni protestanti jednostavno se izjašnjavaju kao hrišćani ili nanovo rođeni hrišćani. Drugi, posebno u anglikanizmu i neoluteranizmu, se izjašnjavaju kao „i katolici i protestanti“. Postoje i tzv. nedominacijske hrišćanske crkve, koje ne spadaju ni u jednu od gore navedenih grupa.

Manje hrišćanske denominacije predstavljaju monofizitstvo (jermensko-gregorijanska, jakobitska, koptska i etiopska crkva) i nestorijanstvo. Druge crkve koje su se proglasile za „hrišćanske“, ali koje se udaljuju od gornje klasifikacije broje oko 275 miliona članova su afrička domorodačka crkva sa oko 110 miliona članova (gruba procjena), mormoni sa oko 12 miliona članova, Jehovini Svjedoci sa oko 6,6 miliona članova i druge grupe. Sve ove grupe su nastale iz raznih protestantskih grupa. Između jednih grupa – zajednica, vladaju velika nesuglasja – neslaganja, dok među drugima postoje simpatije.

Krajem 20. vijeka, javlja se među nekim hrišćanskim ograncima želja za saradnjom, pomirenjem i međusobnim zbližavanjem. Ekumenski pokret započeo je među protestantskim crkvama gdje je problem zajedničkog djelovanja bio najizraženiji. Ideje o pomirenju pravoslavaca i katolika su posebno ojačale među teolozima posle II vatikanskog sabora i pomirenju rimskog pape i carigradskog patrijaraha (posjeta Pavla IV Carigradu 1967. godine).


Podjela Katoličke crkve

U 16. vijeku u zapadnom hrišćanstvu se javlja snažan vjersko-politički pokret reformacije čiji je vođa bio Martin Luter. Reformacija je zapadno hrišćanstvo podijelila na dvije osnovne struje: katolicizam i protestantizam (latinski: protestatio - protest). Povod za pobunu Martina Lutera bila je prodaja indulgencija, odnosno opraštanje grijehova, čak i budućih, vjernicima za novac. Indulgenciju je odobrio papa Julije II. Pokret reformacije i protivreformacije, rascjep do kog je došlo u zapadnom hrišćanstvu, bili su povod za mnoge duge i teške vjerske ratove (Hugenotski rat, Stogodišnji rat). Kasnije je Žan Kalvin stvorio svoju interpretaciju protestantskih učenja. Ono što razlikuje protestantizam od katolicizma je odbacivanje svih crkvenih odluka, neprihvatanje pape kao posrednika između Boga i vjernika i odbacivanje kulta svetaca, ikona i relikvija. Savremeni protestantizam se dijeli na Luteransku, Kalvinističku i Anglikansku crkvu.


Simbol vjere
Sveto Pismo   Jesu-li-pravoslavni-katolicki-krst-isti-slika-5633

Mada postoje velike razlike u mišljenjima i tumačenjima među hrišćanima, dobar dio hrišćana ima zajedničke temelje koji su potrebni za njihovu vjeru.

Simbol vjere (lat. credo «ja vjerujem») predstavljaju doktrinalne izjave, obično na religioznoj osnovi. Počelo se sa formulom krštenja da bi se kasnije to raširilo na izjave vjere. Apostolski simboli vjere (Symbolum Apostolorum) su bili razvijeni između 2. i 9. vijeka n. e. Apostolski simboli vjere nisu se ni do danas promijenili i više ili manje su prisutni u većini denominacija.

- vjera u Boga oca, Isusa Hrista kao sina Božijega i svetog duha
- smrt, spuštanje do pakla, ustajanje iz mrtvih, i Hristov uskrs
- svetost crkve i pričešće svetih
- ponovni dolazak Isusa, sudnji dan i spasenje vjernih.

Nikejski simbol vjere, koji je bio odgovor na arijanizam, je formulisan na Nikejskom saboru 325. godine i u Konstantinopolju 381. godine. Potvrđen je kao univerzalni simbol hrišćanstva efeskim saborom 431. godine.

Mada je Bog izvor sve ljubavi i dobrote i sam savršena ljubav i savršen dobar, Bog je isto svepravedni i savršeni Sudija koji čovjeku mora da sudi po njegovim djelima, jer smisao čovjekove egzistencije, nije samo ovdašnji život, nego i život vječni.


Hrišćanski sabori

Sinodi ili koncili (grčki σύνοδος, latinski concilium) u hrišćanstvu označavaju skupštine kojima prisustvuju visoki crkveni dostojnici, radi savjetovanja o važnim teološkim pitanjima i donošenja zaknjučaka i propisa. Razne biskupske sinode bilježi crkvena istorija već u 2. vijeku.

Najšire značenje ima ekumenski ili vaseljenski sabor kome prisustvuju patrijarsi, biskupi, kardinali, primasi (nekadašnja titula između mitropolita i patrijarha), nadbiskupi... i sazivaju se u izuzetnim prilikama, a zaključci su im obavezni za čitavu crkvu.

Prvih sedam ekumenskih sabora (325—787) priznaju i Istočna i Zapadna crkva, dok ostale priznaje Katolička crkva, iako su u njima učestvovali nekad i neki carigradski patrijarsi. Drugom vatikanskom koncilu, inspirisanom ekumenskim idejama pape Jovana XXIII, prisustvovali su i predstavnici protestantske i Pravoslavne crkve.

Pregled ekumenskih sabora:* Nikejski I (325): posebno osudio Arijevu jeres.
* Carigradski I (381): posebno osudio Makedonijevu jeres.
* Efeški (431): osudio Nestorijevu jeres (odvojeni nestorijanci) i Pelagijevu jeres (pelagijanizam.
* Halkidonski (Halkidonski sabor) (451): osudio Evtihijevu monofizitsku jeres, potvrđeno vjerovanje da su u Isusu dvije prirode: božanska i čovječija.
* Carigradski II (553)
* Carigradski III (680-681): osudio monotelete.
* Nikejski II (787)
* Carigradski IV (869): osudio i svrgnuo patrijarha Fotija. Ovaj sabor zapravo predstavlja početak prve šizme između istočne i zapadne crkve. Dalji sabori se odvijaju na zapadu umjesto ovog istočna crkva kao vaseljenski računa sabor u Carigradu (879-890) koji je osudio sabor iz 869. godine i rehabilitovao patrijarha Fotija.
* Lateranski I (1123): sankcioniše Vormski konkordat.
* Lateranski II (1139)
* Lateranski III (1179)
* Lateranski IV (1215): definisao nauku o transupstancijaciji.
* Lionski I (1245)
* Lionski II (1274) (donosi odluku o reformi crkve i za kratko vrijeme uspostavlja jedinstvo istočne i zapadne crkve, radi zajedničke borbe u krstaškim ratovima.
* Vieneski (1311-1312): ukida red templara.
* Konstantski (1414-1418): počinje šizma u zapadnoj crkvi, osuđeni Jan Hus i Jerolim Plaški.
* Sabor u Bazelu, Ferari i Firenci (1431-1445): bazelski sabor je trebalo da ponovo ujedini istočnu i zapadnu crkvu, ali zbog protivljenja pape tome sabor je papa premjestio u Feraru 1438. i Firencu 1439. godine. Na saboru u Firenci su se složili izaslanici cara Jovana VIII Paleologa sa prihvatanjem novog vjerovanja (creda) koje je kasnije odbacila carigradska crkva, tako da od unije nije ništa bilo. Unija sa jermenskom crkvom je proglašena 1439. godina, a sa jakobitima 1442. godine.
* Lateranski V (1512-1517)
* Tridentski (1546-1563): osudio Lutera, Kalvina i Cvinglija, podjela na rimokatolike i protestante.
* Vatikanski I (1869-1870): definiše se dogma o papinoj nepogrješivosti.
* Vatikanski II (1962-1965): raspravlja o ekumenizmu, o slobodi vjere i o uvođenju narodnog jezika u liturgiju.


Rasprostranjenost

Hrišćanstvo je danas najrasprostranjenija religija na svijetu, uz islam, sa najvećim brojem vjernika. Hrišćani čine većinu u Evropi, cijeloj Americi, Australiji, a ima ih i u Aziji i Africi. Samo katolika ima čak 980.000.000 po podacima iz 1991. godine. Crkve katoličke ispovijesti djeluju u Španiji, Francuskoj, Italiji, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, južnoj Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Češkoj, Slovačkoj, gotovo celoj Latinskoj Americi. Anglikanska crkva razvijena je u Engleskoj. Protestantske crkve pokrivaju sve skandinavske zemlje, sjevernu Njemačku i Holandiju. Kalvinizam dominira u Škotskoj, Švajcarskoj i Holandiji, dok luteranstvo preovlađuje u Skandinaviji, Njemačkoj i Baltičkim zemljama. Manji broj protestanata živi u Istočnoj Evropi i Francuskoj.

Pravoslavlje je zastupljeno u Evropi (Srbija, Crna Gora, Bugarska, Grčka, Rumunija, Republika Makedonija, Moldavija, Rusija, Ukrajina, Belorusija i Gruzija, dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Albanije, Jermenije, Estonije, Letonije, Kipra), te na bliskom istoku, a sada u porastu i u zemljama zapadne evrope, Amerike, Dalekog istoka.
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:11 am

JERES


Jeres (grč. αἵρεσις, haíresis; од αἱρέομαι, haireomai - изабрати) se u hrišćanstvu, a posebno u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, označava sva mišljenja o verskim dogmama, koja se razlikuju od zvaničnog učenja crkve. U širem značenju, jeres je učenje u filozofiji, politici ili nauci, koje se razlikuje od onog koje je opšte prihvaćeno kao autoritet. Lična mišljenja o hrišćanskim dogmama, a posebno o Isusu Hristu, se nazivaju "hristološke jeresi". Broj gledišta koja su tokom istorije okarakterisana kao jeretička je popriličan.

Jeretika, čoveka koji o verskim pitanjima drukčije misli, vekovima je osuđivala zvanična crkva. Uvek se o jereticima širila zastrašujuća, odbojna predstava. Već se i sama optužba za jeres u istoriji crkve pokazala kao užasno oružje, kojim je svaki neugodan protivnik mogao da bude uništen.

Crkva nikada imala blakonaklon stav prema slobodi izbora u pitanjima vere. Tertulijan ističe da izbog ne valja jer uništava jedinstvo grupe. Jeretik je onaj koji bira. Vernici ne smeju postavljati pitanja jer „pitanja čine ljude jereticima“.

U počecima hrišćanstva su glavni jeretici bili ljudi koji su čitali grčke filozofe. Tertulijan je to precizno odredio: "filozofi su patrijarsi jeretika", a njegov stav je kroz istoriju crvke bio široko prihvaćen. J. Majendorf dokazuje da su, po ocenama prvih sabora, „klasični filozofi bili jeresiarsi“, odnosno da su sve glavne hrišćanske jeresi rezultat njihovog uticaja. (Vizantijsko bogoslovlje, 77.)

Jeretik je po pravilu čovek istrajavan u svom uverenju, koji se pre okreće protiv crkvene zajednice nego što će se odreći vlastitog ubeđenja. Zbog smelog i često junačkog zalaganja za drukčija shvatanja vere, jeretici se ubrajaju u velike preteče novih ideja. Kako je Hristovo učenje odstupalo od zvaničnog toka jevrejske religije, on je bio doživljen kao reformator i, konačno, kao jeretik.

Jeretik ima sličnosti sa prorokom, sa svecem, jep žrtvuje sve i ispunjen je verom. On je najjači antipod religiozno ravnodušnom, crkvenopolitički orijentisanom čoveku. Jeretik odlučno prihvata posledice svog delanja, a njegova unutrašnja životnost pretpostavlja postojanje izuzetno snažnog religioznog interesovanja, koje je kod jeretika natprosečno.


Spisak ljudi koji su smatrani jereticima

Avgustin je govorio: „Ne verujte da nekoliko malih, slučajno zalutalih duša mogu da stvore jeres". Veliki jeretici su religiozni stvaraoci, koji su ostavili neizbrisiv trag u istoriji hrišćanstva. Oni su stvorili novo i neprolazno, i hrišćanstvo ih se, uprkos početnom sablažnjavanju, više ne može odreći. Danas se za jeretike koji su osnivači novog učenja koristi pojam jeresijarsi.

- Simon Vrač (1. vek)
- Markion (85-?)
- Vasilid (2. vek)
- Irinej (140-202)
- Origen (185-254)
- Mani (oko 216-276)
- Arije (280-336)
- Car Julijan Otpadnik (331-363)
- Evnomije († 393)
- Pelagije (360-420)
- Nestorije (oko 386-451)
- Monah Gotšalk
- Johan Skot Eriugena (oko 810 - oko 877)
- Pop Bogomil (10. vek)
- Pjer Abelar (1079-1142)
- Majstor Ekhart (oko 1260-1327)
- Arnold iz Breše (kraj XI veka - 1155)
- Djed Rastudije († oko 1230)
- Džon Viklif (oko 1324-1384)
- Jan Hus (1370-1415)
- Jovanka Orleanka (1412-1431) (spaljena)
- Martin Luter (1483-1546)
- Tomas Mincer (oko 1490-1525)
- Sebastijan Frank (1499-1542)
- Hans Denk (?—1553)
- Migel Serveto (1511-1553)
- Sebastijan Kastelo
- Đordano Bruno (1548-1600)
- Galileo Galilej (1564 - 1642)
- Blez Paskal (1623-1662)
- Baruh Spinoza (1632-1677)
- Gotfrid Arnold (?—1714)
- Gothold Efraim Lesing (1729-1781)
- Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910)


Poslednji izmenio Diavolo dana Uto 20 Dec 2011, 11:15 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:13 am

ANTIHRIST


Antihrist je izraz za protivnika Isusa Hrista koji je oličenje zla i inkarnacija sotone koji kategorički odbija istinu. Antihrist može biti osoba, organizacija, pokret, vlada itd. Izraz „antihrist“ se po prvi put spominje u Novom zavetu u Jevanđelju po Jovanu. Tokom srednjeg veka ovaj pojam se koristio za protivnike Katoličke crkve i kasnije se ovaj pojam rasprostranio u svim hrišćanskim zajednicama kao pojam za protivnike hrišćanskih crkava, kao i pridev za nehumane vladare i državnike. Po Nostradamusu antihrist ima veliki značaj, jer po njegovim predskazanjima postojaće 3 antihrista, od kojih je prvi Napoleon Bonaparta, drugi Adolf Hitler, a treći antihrist još nije poznat, jer njegovom pojavom na svetsku scenu označiće početak kraja sveta. U popularnoj kulturi antihrist se koristi u mnogim romanima i filmovima (npr. filmovi iz serijala Omen). Antihrist je takođe pozadina mnogih teorija zavere.


Poreklo i značenje

Reč antihrist je preuzeta iz grčkog αντίχριστος (antihristos), što bukvalno znači ne samo „protiv Hrista“, nego može da znači i „umesto Hrista“.

U hrišćanstvu, antihrist je osoba, slika osobe ili neka druga pojava koja je oličenje zla i suprotstavljena istini, koja se postavlja kao potpuno dobra i verna istini.

U Novom zavetu ovaj termin se koristi u poslanicama apostola Jovana, i tu naprosto znači „onaj koji poriče Hrista".

-Djeco! Pošljednje je vrijeme, i kao što čuste da će doći antikrst, i sad mnogi antikrsti postaše; po tom poznajemo da je pošljednji čas.
-Ko je lažljivac osim onoga koji odriče da Isus nije Krst? Ovo je antikrst koji se odriče oca i sina.
-A svaki duh koji ne priznaje da je Isukrst u tijelu došao, nije od Boga, i ovaj je antikrstov, za kojega čuste da će doći, i sad je već na svijetu.
-Jer mnoge varalice iziđoše na svijet koji ne priznaju Isukrsta da je došao u tijelu; ovo je varalica i antikrst.

Termin je, međutim, proširen tako da označava veliku silu koja svet ispunjava zlom, i čiji će poraz dovesti do Drugog dolaska. U tom, proširenom smislu, antihristom su u različitim vremenima nazivani Rimsko carstvo, određeni carevi (npr. Neron), kao i same pape (od strane Viklifa i Lutera).
(Jov. I, 18, 22; 4. 3; II 7) u Vukovom prevodu.
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:20 am

BLAGOSLOV


Blagoslov - radnja kojom se Gospod priziva da izlije svoju milost na nekoga. U prvom redu izricao ga je otac. On je bio ujedno i sveštenik kuće i njegov blagoslov utvrđuje kuću. Blagoslov, takođe, određuje sudbinu čovekovu, jer jednom izrečen blagoslov ne može se opozvati. To se vidi iz Jakovljevog blagosiljanja Isaka i Isava (1 Moj 27). Naročito je delotvoran blagoslov roditelja (1 Moj 9,25; 27,28-29). Blagosilja se u raznim prilikama: pri rastanku ili udaji - Reveka npr. (1 Moj 24,60), kad se dobijaju pokloni, za nečiju pomoć (1 Moj 9,26; 1 car 1,31), kad se nešto želi ili moli (1 Sam 1,17 - pr. Ilije Anu). Naročito moć ima sveštenikov blagoslov.

Bog je zapovedio Aronu i sveštenicima da blagosiljaju narod (4 Moj 6,22.27), i to ovim rečima:

„Da te blagoslovi Gospod i da te čuva!
Da te obasja Gospod licem svojim i bude ti milostiv!
Da Gospod obrati lice svoje k tebi i dade ti mir!"
(4 Moj 6,24-26; 3 Moj 9,22-23).

To je aronovski blagoslov. Posle vavilonskog ropstva sveštenici su izgovarali blagoslov svako jutro i veče posle prinete žrtve. To isto vrši se i u sinagogama. Samo se u Hramu bez prekida izricao blagoslov. Učitelji su blagosiljali đake, a Hristos svoju duhovnu decu pri evharistiji hrišćana (1 Kor 10,16). Najviša zapovest je Hristova poruka: „Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu" (Mt 5,44).


Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:41 am

ISUS

Sveto Pismo   387px-Christus_Ravenna_Mosaic

Isus (aramejski: ישוע Ješua; 7−2. pre nove ere do 26−36. nove ere) je bio jevrejski propovednik i rabin iz Nazareta, koga su mnogi Jevreji smatrali velikim učiteljem. Nakon mučeničke smrti, postao je centralna figura hrišćanstva i važna figura u nekoliko drugih religija. Muslimani ga smatraju prorokom, hinduisti avatarom, a hrišćani mesijom i Sinom Božjim, nazivajući ga Isus Hristos.

Isus je svoje učenje iznosio u vidu kratkih alegoričnih priča kojima je primerima iz svakodnevnog života prenosio duhovne pouke. Većina proučavalaca se slaže da je Isus bio Jevrejin iz Galileje, da su ga smatrali učiteljem i isceliteljem, da ga je krstio Jovan Krstitelj i da je razapet u Jerusalimu po naređenju rimskog guvernera Pontija Pilata pod optužbom za zaveru protiv Rimskog carstva.

Glavni izvori informacija vezanih za Isusov život i učenje su četiri Jevanđelja Novog zaveta po Mateju, Marku, Luki i Jovanu. Samo nekolicina savremenih proučavalaca Biblije veruje da su svi drevni spisi o Isusovom životu u potpunosti tačni ili u potpunosti netačni.

Hrišćani veruju da je Isus mesija (to jest, Hrist) čiji je dolazak najavljen u Starom zavetu, što je osnovna tačka njihovog razilaženja sa judaizmom. Hrišćani pretežno veruju da je Isus inkarnacija Boga, Sin Božji koji je došao da donese spasenje i izmirenje s Bogom, koji je vaskrsao nakon svog raspeća. Netrojstveni hrišćani propovedaju razne druge interpretacije vezane za njegovu ličnost (vidi hristologija). Ostala hrišćanska verovanja uključuju Isusovo bezgrešno začeće, čuda, ispunjenje biblijskih proročanstava, vaznesenje u nebo i drugi Hristov dolazak.

U islamu, Isus (arapski: عيسى, uobičajeno prevođen kao Isa) se smatra za jednog od Božjih najvoljenijih i najvažnijih proroka, donosioca božanskih svetih knjiga, čudotvorca i mesiju. Muslimani pak ne dele hrišćansko verovanje u raspeće i Isusovu božansku prirodu. Muslimani veruju da Isus nije ni ubijen ni razapet, već se živ uzneo na nebo. Većina muslimana veruje da će se on vratiti na zemlju zajedno sa Mahdijom kada zemlja postane prepuna greha i nepravde u vreme dolaska islamskog antihrista kao što je Dadžal.

Ime Isus potiče od grčke reči Ίησους (Iēsous), koja je helenizacija hebrejske reči יהושע (Jehošua) od hebrejsko-aramejskog ישוע (Ješua), što znači Jahve spasava. Hristos je titula koja potiče od grčke reči Χριστός (Christós), odnosno pomazanik, što se podudara sa hebrejskim nazivom reči mesija (mašiah).


Hronologija

Najdetaljniji prikaz Isusovog rođenja opisan je u Jevanđelju po Mateju (verovatno pisanom između 60. i 90. godine) i Jevanđelju po Luki (verovatno pisanom između 65. i 100. godine). U naučnim krugovima još uvek postoje neslaganja u vezi sa detaljima Isusovog rođenja, i veoma mali broj naučnika tvrdi da zna tačan datum Isusovog rođenja i smrti.

Novozavetna Jevanđelja po Mateju i Luki ne pominju datum ili godinu Isusovog rođenja. U čitavom hrišćanskom svetu se Božić tradicionalno slavi 25. decembra po Gregorijanskom kalendaru, ili 7. januara, što je takođe 25. decembar prema Julijanskom kalendaru. Najraniji dokazi proslave ovog datuma potiču iz 330. godine i mogu se naći među rimskim hrišćanima. Pre toga slavio se 6. januara, kao deo teofanije (Bogojavljenja), u sećanje, ne samo na Isusovo rođenje, već i na dan kada ga je Jovan Krstitelj krstio u reci Jordan, kao i možda još neke događaje vezane za Isusov život.

Neki naučnici naglašavaju da Lukini opisi pastirskih aktivnosti u vreme Isusovog rođenja navode na zaključak da se ono dogodilo u proleće ili leto. Naučnici pretpostavljaju da je datum proslave promenila hrišćanska crkva kako bi pokušala da njime zameni rimski festival Saturnalija, odnosno rođendan rimskog boga po imenu Sol Invictus (nepobedivo Sunce).

Dionisije Mali (lat. Dionysius Exiguus; oko 470–544.) je tokom 247. godine ere Dioklecijana pokušao da utvrdi koliko je godina proteklo od Isusovog rođenja i utvrdio da je u pitanju 753. godina od osnivanja Rima. Zatim je kao datum Isusovog rođenja odredio 25. decembar 1 ACN (od Ante Christum Natum, odnosno pre rođenja Hrista), a sledeću godinu nazvao AD 1 — čime je započeo sistem računanja vremena od Isusovog rođenja: Anno Domini, odnosno leta Gospodnjeg. Sistem je napravljen tokom 532. godine, a gotovo dva veka kasnije je prihvaćen i uspostavljen kao kalendar hrišćanske civilizacije.

Teško je odrediti datum Isusovog rođenja jer su neki izvori do sada nestali, a prošlo je više od 1900 godina od kako su Jevanđelja pisana. Međutim, bazirano na pomračenju Meseca, koje istoričar iz prvog veka Josif Flavije spominje malo pre smrti Iroda Velikog (koga spominje Jevanđelista Matej), kao i smeni rimskih careva, Isusovo rođenje desilo se 3. godine pre nove ere. I Jevanđelje po Luki i Jevanđelje po Mateju smeštaju Isusovo rođenje u vreme vladavine Iroda Velikog. Luka opisuje da se Isusovo rođenje dogodilo u vreme rimskog guvernera Kvirinija (lat. Quirinius), i spominje popis rimskih provincija Sirije i Judeje. Josif Flavije smešta Kvirinijevo guvernisanje i prepis u 6. godinu n. e. (što Luka pominje u Delima apostolskim 5:37), dugo posle smrti Iroda velikog 4. godine n. e. Zbog toga, rasprava se usmerila na to da li bi izvori trebalo da se pozivaju, ili ne, u osnovu na guvernisanje Kvirinija u Siriji, i da li je popis ranije izvršen, a ako nije, koji bi izvor trebalo smatrati pogrešnim.

Datum Isusove smrti takođe je nejasan. Jevanđelje po Jovanu opisuje raspeće neposredno pre pashe, praznika koji pada u petak 14. nisana (zvanog Kvatrodecimanizam), dok sinoptička jevanđelja (osim Jevanđelja po Marku 14:2) opisuju Isusovu poslednju večeru kao trpezu na dan pashe 15. nisana; međutim, neki naučnici smatraju da je sinoptički opis u skladu sa Jovanovim opisom. Dalje, Jevreji su sledili lunisolarni kalendar sa mesečevim menama kao datumima, što komplikuje izračunavanje bilo kog tačnog datuma solarnog kalendara. Prema knjizi Džon P. Mejera (John P. Meier) A Marginal Jew, koja se bavi proučavanjem vladavine Pontija Pilata i datumima pashe u to doba, Isus je najverovatnije umro 7. aprila 30. ili 3. aprila 33. godine n. e.


Rodoslov i poreklo

Sveto Pismo   Blackmadonna

Od četiri jevanđelja, samo Matejevo i Lukino daju opis Isusovog rodoslova. Opisi u ova dva jevanđelja se znatno razlikuju i postoje različite teorije kojima se objašnjavaju njihove nedoslednosti. Oba opisa, međutim, prate porodično stablo od Davida pa do Avrama. Oba spiska su identična između Avrama i Davida, ali se razlikuju između Davida i Josifa. Matej počinje sa Solomonom i nastavlja sa kraljevima Jude do poslednjeg kralja Jehonije. Posle Jehonije, loza kraljeva se ugasila kada je Vavilon pokorio Judu. Prema tome, Matej pokazuje da je Isus zakoniti naslednik prestola Izraela. Rodoslov koji opisuje Luka je duži od Matejevog; ide sve do Adama i iznosi više imena između Davida i Isusa.

Josif, muž Marije i Isusov otac, pojavljuje se u opisima Isusovog detinjstva. Međutim, Josif se ne spominje za vreme Isusove službe. Jovanovi spisi pokazuju da je Isus brigu o Mariji poverio voljenom učeniku tokom svog raspeća (Jovan 19:25–27) što nagoveštava da je Josif do tada već umro.

Novozavetne knjige Mateja, Marka i Poslanice Galatima govore o Isusovim rođacima, uključujući one koji bi mogli biti braća i sestre. Grčka reč adelphos u ovim stihovima, često prevođena kao brat, može se odnositi na bilo koji rodbinski odnos tako da većina katolika i pravoslavaca prevode reč kao rođak u ovom kontekstu (vidi bezgrešno začeće) dok je protestanti većinom prevode kao brat. Luka takođe spominje da je Jelisaveta, majka Jovana Krstitelja, bila Marijina rođaka (Luka 1:36), što Jovana takođe čini Isusovim rođakom.


Rođenje i mladost

Sveto Pismo   314px-El_Greco_029

Prema Mateju i Luki, Isus je rođen u judejskom Vitlejemu. Rodila ga je Marija, devica, čudom Svetog Duha. Jevanđelje po Luki daje opis anđela Gavrila koji posećuje Mariju da bi joj rekao da je izabrana da nosi Sina Božjeg (Luka 1:26–38). Prema Luki, naredba Oktavijana Avgusta (lat. Octavianus Augustus) primorala je Mariju i Josifa da napuste svoj dom u Nazaretu i odu u dom Josifovih predaka, kuću Davidovu, zbog Kvirinijevog popisa.

Nakon što je Isus rođen, par je bio primoran da iskoristi jasle umesto kolevke, jer nisu mogli da nađu smeštaj u gostionici (Luka 2:1–7). Po Luki, anđeo je obznanio Isusovo rođenje duhovnim vođama koji su došli da se poklone novorođenom detetu. Matej govori o mudracima koji su doneli darove Isusu kao novorođenčetu nakon što su pratili zvezdu za koju su verovali da je znak da se rodio Kralj Jevreja (Matej 2:1–12).

Grad u kome je Isus proveo detinjstvo bio je Nazaret u Galileji. Izuzev putovanja Isusa kao novorođenčeta i njegove porodice iz Vitlejema u Egipat kako bi izbegli Irodov pokolj nevinih mladenaca i kratkih putovanja u Tir i Sidon (današnji Liban), Jevanđelja sve ostale događaje iz Isusovog života smeštaju u drevni Izrael. Prema Mateju, porodica je ostala u Egiptu sve do Irodove smrti, nakon čega se nastanila u Nazaretu kako bi izbegla život pod vlašću Irodovog sina i naslednika Arhelaja (Matej 2:1–12).

Luka jedini govori o događaju kada su Isusa roditelji našli u hramu nakon što su mislili da se izgubio. To je jedini događaj iz kanonskih Jevanđelja koji opisuje deo Isusovog života između rođenja i krštenja (Luka 2:41–52). U Jevanđelju po Marku Isus je nazivan drvodeljom. Matej kaže da je on bio sin drvodelje, nagoveštavajući da je Isus možda u prvih trideset godina života učio stolarski zanat od svoga oca (Marko 6:3, Matej 13:55). Inače, o nepoznatim godinama Isusovog života (između detinjstva i tridesete) se ispredaju razne teorije, među kojima je i ona o njegovom navodnom boravku u Indiji.


Krštenje i iskušenje

Sveto Pismo   Bogojavlenie

Prema Luki, Isus je imao oko trideset godina kada se krstio (Luka 3:23). U sva tri sinoptička Jevanđelja opisuje se da je Isusa krstio Jovan Krstitelj. Taj događaj proučavaoci Biblije smatraju početkom Isusove javne službe. Prema jevanđeljima, Isus je došao na reku Jordan gde je Jovan Krstitelj propovedao i masovno krstio ljude. Matej opisuje Jovanovu prvobitnu neodlučnost da krsti Isusa, smatrajući da je Isus taj koji treba da krsti njega. Isus je bio uporan: „Ostavi sad, jer nam tako treba ispuniti svaku pravdu“ (Matej 3:15). Po Marku, nakon što ga je Jovan krstio Isus je izlazeći iz vode video nebo kako se otvara i kako Sveti duh silazi na njega u vidu goluba. Onda se sa nebesa začuo glas: „Ti si sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji“ (Marko 1:10–11). Jevanđelje po Jovanu ne uključuje krštenje, ali svedoči da je Isus onaj koga je Jovan propovedao da je Sin Božji.

Nakon krštenja, Isusa je Bog odveo u pustinju gde je postio četrdeset dana i noći (Matej 4:1–2). Za to vreme tri puta mu je dolazio Đavo da ga kuša. Sva tri puta Isus se odupro iskušenjima citirajući reči iz Knjige Postanja (Matej 4:1–11, Marko 1:12–13, Luka 4:1–13).


Služba




Sveto Pismo   429px-Bloch-SermonOnTheMount

Jevanđelja kažu da Isus, kao Mesija, nije došao da mu služe, nego da služi i da da dušu svoju u otkup za mnoge i da je došao propovedati jevanđelje o carstvu Božjem. Kaže se da je tokom svoje službe Isus činio čuda, uključujući isceljenja, egzorcizam, hodanje po vodi, pretvaranje vode u vino i dizanje par ljudi, kao što je Lazar, iz mrtvih (Jovan 11:1–44, Matej 9:25, Luka 7:15).

Jevanđelje po Jovanu opisuje tri različite proslave pashe tokom Isusove službe. Iz ovoga proizilazi zaključak da je Isus propovedao u periodu od tri godine, mada neke interpretacije Sinoptičkih jevanđelja navode vreme od jedne godine. Njegova služba bila je usredsređena na njegove najodanije sledbenike, dvanaest apostola, mada su mnogi od njegovih pratilaca smatrani učenicima. Dvanaest apostola, i svi ostali koji su mu bili bliski, bili su Jevreji što se vidi u Isusovoj izjavi da njegova misija usmerena samo na one iz kuće Izraela (Matej 15:24) i činjenicom da su se tek nakon Isusove smrti apostoli složili s Pavlom da se propovedanje jevanđelja može proširiti i na nejevrejske (paganske) narode (Dela apostolska 15:1–31, Galatima 2:7-9). Isus je propovedao i prorokovao o vremenu velikih nevolja koje će neočekivano zadesiti ovaj svet u kojem će biti puno ratova, zemljotresa, pomora i gladi. Ovom vremenu ću učiniti kraj time što će doći sa neba sa svojim anđelima da sudi ljudima - naročito prema tome kako su se odnosili prema nemoćnima (Matej 24 i 25). Zbog ovoga, pozivao je svoje učenike da uvek budu na oprezu i da veruju. Isus je obećao da će onima koji veruju u njega podariti večni život (Jovan 3:16–18).

Sveto Pismo   318px-Transfiguration_Raphael

Na vrhuncu svoje službe, Isus je privlačio na hiljade ljudi, uglavnom iz oblasti Galileje i Pereje (današnji Izrael i Jordan). Neka od Isusovih najpoznatijih učenja potiču od Besede na gori, koja sadrži Blaženstva i Oče naš. Isus je često kazivao alegorične priče poput Priče o bludnom sinu i Priče o sejaču. Njegova učenja ohrabrivala su bezuslovnu samopožrtvovanu Božansku ljubav prema Bogu i svim ljudima. Tokom svojih beseda, govorio je o služenju i poniznosti, opraštanju grehova, veri, okretanju drugog obraza, ljubavi prema neprijateljima, kao i prijateljima, i potrebi da se sledi duh zakona kao dodatak pismu.Isus se često susretao sa izgnanicima od društva, kao što su carinici (lat. publicanus — imperijalni sakupljači poreza, prezirani zbog iznuđivanja para), uključujući i apostola Mateja. Kada su fariseji prigovorili Isusu što se radije druži s grešnicima nego s pravednicima, Isus je odgovorio da lekar nije potreban zdravima nego bolesnima (Matej 9:9–13). Prema Luki i Jovanu, Isus se takođe potrudio da proširi svoju službu i na Samarićane, koji su sledili drugačiji oblik izraelske religije. Ovo se ogleda u njegovoj propovedi Samarićanima iz Sihara, koja je rezultirala njihovim preobraćenjem (Jovan 4:1–42).

Prema Sinoptičkim Jevanđeljima, Isus je vodio trojicu svojih apostola — Petra, Jovana i Jakova — na vrh planine da se mole. Dok su bili tamo, Isus se pred njima preobrazio — lice mu je sijalo kao sunce, a odeća mu je postala blistava kao svetlost; Pored njega su se pojavili Ilija i Mojsije. Tada ih je zaklonio sjajni oblak, a glas s neba je rekao: „Ovo je sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji.“ Jevanđelja takođe govore da je Isus pred kraj svoje službe počeo da upozorava svoje učenike na njegovu buduću smrt i uskrsnuće (Matej 16:21–28).


Hapšenje, suđenje i smrt

Sveto Pismo   Entry_into_Jerusalem

Prema opisima iz Sinoptičkih Jevanđelja, Isus je sa svojim sledbenicima došao u Jerusalim tokom proslave pashe. Dočekala ga je velika gomila ljudi, vičući: „Osana, neka je blagosloven koji dolazi u ime gospodnje, i to — car Izrailjev!“ Tokom svog kraljevskog ulaza, Isus je napravio pometnju u Irodovom hramu tako što je ispremetao stolove menjača koji su tamo postavili svoje radnje, govoreći da su od hrama napravili razbojničku jazbinu (Marko 11:17). Kasnije te nedelje, Isus je slavio pashu sa svojim učenicima na gozbi poznatoj kao Tajna večera — na kojoj je Isus najavio da će ga izdati jedan od njegovih učenika, nakon čega će biti pogubljen. Tokom ovog obreda uzeo je hleb u ruke govoreći: „Ovo je moje telo koje se daje za vas“ i „Ova čaša je novi savez mojom krvlju koja se proliva za vas“. Nakon toga im je rekao da to čine u spomen na njega (Luka 22:7–20). Nakon večere, Isus i njegovi učenici otišli su Getsimanski vrt da se mole.

Sveto Pismo   640px-Leonardo_da_Vinci_%281452-1519%29_-_The_Last_Supper_%281495-1498%29

Dok su se nalazili u vrtu, Isusa su uhapsili čuvari hrama, po naređenju Sinedriona i svešteničkog poglavara Kajafe (Luka 22:47–52, Matej 26:47–56). Hapšenje se odigralo u tajnosti tokom noći, kako bi se izbegli neredi, jer je Isus bio veoma popularan u narodu (Marko 14:2). Juda Iskariotski, jedan od Isusovih apostola, izdao ga je pokazavši ga stražarima tako što ga je poljubio. Simon Petar, drugi Isusov učenik, uzeo je mač i napao jednog od stražara, odsekavši mu uvo koje je, po Luki, Isus odmah zacelio čudom. Isus je ukorio apostole rečima „ko se mača lati, od mača će i poginuti“ (Matej 26:52). Nakon njegovog hapšenja, Isusovi apostoli su se sakrili.

Sveto Pismo   329px-Ecce_Homo_2

Tokom Sinedrionovog suđenja Isusu, sveštenički poglavari i narodne starešine pitali su Isusa: „Ti li si dakle sin Božji?“, na šta im je on odgovorio: „Vi kažete da sam ja“, nakon čega su ga optužili za bogohuljenje (Luka 22:70–71). Sveštenički poglavari su ga nakon toga predali rimskom prokuratoru Pontiju Pilatu, na osnovu optužbe za pobunu jer je tvrdio da je car Judejski. (Matej 27:11, Marko 15:12). Kada je Isus došao pred Pilata, ovaj ga je pitao: „Jesi li ti car Judejski?“, a Isus mu je odgovorio: „Ti kažeš“. Prema Jevanđeljima, Pilat lično nije mislio da je Isus kriv za bilo kakav prekršaj protiv Rimljana, a kako je bio običaj da za pashu pimski guverner oslobodi zatvorenika (običaj koji nije zabeležen osim u Jevanđeljima), Pilat je ponudio okupljenoj gomili da bira između Isusa iz Nazareta i buntovnika po imenu Varava. Gomila je odlučila da se Varava oslobodi, a Isus razapne. Pilat je oprao ruke kako bi naglasio da nije kriv za nepravednu odluku (Matej 27:11–26).

Prema sva četiri Jevanđelja, Isus je umro pre sumraka na brdu Kalvarija, poznatom kao Golgota. Bogati Jevrej Josif iz Arimateje, član Sinedriona prema Marku i Luki, dobio je Pilatovo odobrenje da uzme Isusovo telo i položi ga u grob (Marko 15:42–46, Luka 23:50–56). Prema Jovanu, Josifu se pridružio Nikodim, koji mu je pomogao da sahrani Isusa i koji se spominje i u ostalim delovima Jovanovog Jevanđelja (Jovan 19:38–42). Tri sinoptička Jevanđelja kažu da se dogodilo pomračenje neba od dvanaest do tri tog popodneva; Matej spominje i zemljotres (Matej 27:51).


Uskrsnuće i odlazak


Sveto Pismo   269px-Francisco_de_Zurbar%C3%A1n_010

Prema Jevanđeljima, Isus je ustao iz mrtvih trećeg dana nakon svog raspeća. Jevanđelje po Mateju kaže da se anđeo pojavio pored Isusove grobnice, koja je bila otvorena i prazna, i objavio njegovo uskrsnuće Mariji Magdaleni i „drugoj Mariji“ koje su došle da pogledaju grob (Matej 28:1–10). Po Luki, bila su dva anđela (Luka 24:4), a po Marku mladić obučen u belo (Marko 16:5). Duži kraj Jevanđelja po Marku kaže da se u jutro dana svog uskrsnuća Isus prvo pojavio pred Marijom Magdalenom (Marko 16:5). Jovan kaže da su Mariju kada je pogledala u grob dva anđela pitala zbog čega plače; a kada se okrenula, nije odmah prepoznala Isusa sve dok nije izgovorio njeno ime (Jovan 20:11–18).

Dela apostolska govore da se Isus pojavljivao pred različitim ljudima na različitim mestima tokom sledećih četrdeset dana. Nekoliko sati nakon svog uskrsnuća, pojavio se pred dvojicom učenika na putu za Emaus (Luka 24:13–35). Pred okupljenim učenicima pojavio se u veče nakon svog uskrsnuća (Jovan 20:19). Prema Delima apostolskim, Apostol Pavle je imao viziju Isusa tokom svog preobraćenja. Iako je njegova služba bila namenjena Jevrejima, Isus je poslao svoje apostole među ne-Jevreje da propovedaju njegovu reč, a onda se uzneo na nebo (Matej 28:16-20). Isus je obećao da će ponovo doći kako bi ispunio preostali deo mesijanskog proročanstva.


Rekonstrukcija istorijskog Isusa

Naučnici su koristili istorijsku metodologiju kako bi razvili moguće rekonstrukcije Isusovog života. Neki naučnici podvlače razliku između Isusa rekonstruisanog kroz istorijsku metodologiju, i Isusa kako ga shvata teološko viđenje, dok drugi naučnici drže da teološki Isus predstavlja istorijsku ličnost. Glavni izvori informacija vezanih za Isusov život i učenje su četiri kanonska Jevanđelja Novog zaveta: Matej, Marko, Luka i Jovan. Biblijski naučnici i istoričari klasičari generalno prihvataju istorijsko postojanje Isusa, dok se tvrdnje protiv postojanja (Isusa) smatraju „delotvorno opovrgnutim“.Istoričari uglavnom opisuju Isusa kao putujućeg propovednika i vođu religioznog pokreta unutar judaizma.

Sveto Pismo   460px-Michelangelo%27s_Pieta_5450_cropncleaned_edit-3

Prema istorijskim rekonstrukcijama, Isusa je krstio Jovan Krstitelj, podučavao je koristeći se metaforičnim i poučnim pričama, uputio je izazov bogobojažljivoj tradiciji, legalizmu i društvenoj hijerarhiji, a razapeli su ga Rimljani. Istoričari su podeljeni po pitanju toga da li se Isus bavio isceliteljstvom i egzorcizmom, propovedao da je kraj sveta blizu i video svoje raspeće kao neizbežno.

Većina naučnika se slaže da je Jevanđelje po Marku pisano u vreme uništenja Jevrejskog hrama od strane Rimljana pod vođstvom Tita (lat. Titus) 70. godine, a da su ostala jevanđelja pisana između 70–100. godine. Istorijsko viđenje Isusa oslanja se na biblijsku kritiku, jevanđelja pogotovo. Mnogi naučnici su nastojali da rekonstruišu Isusov život u okviru tadašnjih političkih, kulturnih i religijskih događaja u Izraelu, uključujući razlike između Galileje i Judeje, između različitih verskih grupa kao što su fariseji, sadukeji, eseni i ziloti i u okviru sukoba među Jevrejima u kontekstu rimske okupacije.

Jevanđelja beleže da je Isus bio Nazarećanin — izraz koji se obično odnosi na mesto njegovog rođenja, ali ponekad i kao religiozno opredeljenje. Neki naučnici razmatraju mogućnost da je Isus i sâm bio farisej. U Isusovo vreme, dve glavne škole među farisejima bile su Kuća Hilelova, koju je osnovao istaknuti Tanajac Hilel i Kuća Šamajeva. Isusove tvrdnje o licemerju možda su bile upućene užim članovima Kuće Šamaja, mada se ipak slagao s njihovim učenjem o razvodu (Marko 10:1–12).

Isus je takođe pominjao učenja Kuće Hilela (Vavilonski Talmud, Šabat 31a) u odnosu na Najveće zapovesti (Marko 12:28–34) i Zlatno pravilo (Matej 7:12).

Drugi naučnici teorišu da je Isus bio pripadnik esena, judaističke verske grupe koja se ne spominje u Novom zavetu. Neki naučnici čak iznose hipoteze da je Isus predvodio novu apokaliptičnu versku grupu, moguće povezanu s Jovanom Krstiteljem.

Neki naučnici nagađaju da je Isus bio neuspeli apokaliptični propovednik koji je postao rani hrišćanin nakon što su Najveće Zapovesti proširile njegovo učenje ne-jevrejskim narodima. Ovo se izrazito ogleda u ranijim zapovestima koje je Isus dao dvanaestorici apostola, ograničenim na „izgubljene ovce kuće Izraela“, a naročito isključujući nejevrejske narode i Samarićane (Matej 10).


Imena i titule

Prema većini istoričara, Isus je najverovatnije živeo u Galileji veći deo svog života i verovatno govorio aramejski i hebrejski. Ime Isus predstavlja transliteraciju latinske reči Iēsus, koja potiče od od grčke reči Iesous (Ιησους}}. Kako većina naučnika veruje da je Isus bio Jevrejin koji je govorio aramejski i živeo u Galileji oko 30. godine n. e., prilično je neverovatno da je nosio grčko lično ime. Daljim proučavanjem Septuaginta otkriveno je da je grčki naziv transliteracija hebrejsko/aramejskog Ješua (ישוע) skraćenice hebrejskog imena Jehošua (יהושוע Jeho — Jehova, šua` — pomaže/spasava; često romanizovano kao Džošua). Zbog toga, naučnici veruju da je jedno od ovih imena najverovatnije bilo ono pod kojim je Isus bio poznat za života među svojim sledbenicima.

Hrist ili Hristos (titula, a ne deo njegovog ličnog imena) potiče od grčke reči (χριστός, od glagola χρίω miropomazati), grčki izraz za Mesiju, koji doslovno znači „onaj koji je miropomazan“. Istoričari su raspravljali oko toga šta bi ova titula mogla da znači u vreme dok je Isus živeo; neki istoričari primetili su da su druge titule koje se odnose na Isusa u Novom zavetu, u prvom veku imale potpuno drugačije značenje od današnjeg.

Titule Božanski, Sin Božji, Bog, Bog od Boga, Gospod, Spasitelj, Iskupitelj, Spasitelj čovečanstva su se kolektivno odnosile na Oktavijana, koji je postao Cezar Avgust nakon što je pobedio Marka Antonija u bici kod Akcijuma 31. godine p. n. e. Džon Dominik Krosan (eng. John Dominic Crossan) navodi da su ih prvi hrišćani usvojili i dodelili Isusu, kako bi ih porekli Cezaru Avgustu. „Oni su uzeli identitet rimskog imperatora i dodelili ga Jevrejskom seljaku. U svakom slučaju to je bila ili čudna šala i veoma pogrdna satira, ili je to bilo ono što su Rimljani zvali majistas a mi zovemo veleizdaja.“


Izvori o Isusovom životu

Većina biblijskih naučnika drži da su dela koja opisuju Isusov život izvorno prenošena usmenim predanjem, i da su napisana tek nekoliko decenija nakon Isusovog raspeća. Najraniji, do danas sačuvani, tekstovi vezani za Isusa su Pavlova pisma, koja datiraju od sredine prvog veka. Pavle je napisao da je Isusa video samo u vizijama, ali da su one bile božanska otkrovenja i da su stoga merodavne (Galatima 1:11–12). Najraniji postojeći tekstovi koji detaljno opisuju Isusa su četiri Jevanđelja. Ovi tekstovi, koji čine deo kanona Svetog pisma, bili su mnogo više prihvaćeni i analizirani od bilo kojih drugih mogućih izvora informacija vezanih za Isusa.

Mnogi drugi rani hrišćanski tekstovi opisuju događaje iz Isusovog života i učenja, ali nisu bili uključeni kada je Biblija bila kanonizovana jer se verovalo da su pseudoepigrafski, nenadahnuti, ili pisani isuviše dugo nakon njegove smrti, dok su drugi odbačeni jer su bili u suprotnosti sa hrišćanskim učenjem. Prošlo je nekoliko vekova pre nego što je spisak toga šta jeste, a šta nije deo Biblije konačno ustaljen. U ranijem periodu knjiga Otkrovenja Jovanovog nije bila uključena, dok dela poput Pastira iz Hermasa jesu.

Knjige koje nisu bile uključene poznate su kao Apokrifi Novog zaveta. One uključuju Jevanđelje po Tomi, zbirku logija — fraza i izraza koje se odnose na Isusa bez narativnog okvira, otkrivenih u 20. veku. Ostala bitna apokrifna dela koja su imala veliki uticaj u formiranju tradicionalnog hrišćanskog verovanja uključuju Petrovu apokalipsu, Jevanđelje po Jakovu, Detinje Jevanđelje po Tomi i Dela Petrova. Veliki broj hrišćanskih tradicija (poput Veronikinog pokrivača i Marijinog vaznesenja) ne nalaze se u kanonskim jevanđeljima već u ovim, i drugim, apokrifnim delima.

Postoje teorije da su neki tekstovi s istorijskim ili mitološkim informacijama o Isusu napisani čak pre Jevanđelja, mada nije nađen nijedan osim Pavlovih pisama. Zasnovano na neobičnim sličnostima i razlikama između Sinoptičkih Jevanđelja — po Mateju, Marku i Luki, prva tri kanonska jevanđelja — mnogi biblijski naučnici pretpostavili su da su usmeno predanje i logija (kao što su Jevanđelje po Tomi i teorijski Dokument Q) verovatno igrali značajnu ulogu u prvobitnom širenju priče o Isusu, i možda bili inspiracija za neka od Sinoptičkih Jevanđelja.

Posebno, mnogi naučnici veruju da su Dokument Q i Jevanđelje po Marku bili dva izvora korišćena za jevanđelja po Mateju i Luki; međutim, druge teorije, poput starije Avgustove hipoteze i dalje drže prevagu među biblijskim naučnicima. Znaci Jevanđelja su još jedan teorijski dokument, za koji se veruje da je bio izvor za Jevanđelje po Jovanu.

Postoje i rana nekanonska jevanđelja koja su možda prethodila kanonskim Jevanđeljima, mada je pronađeno tek nekoliko fragmenata koji su preživeli zub vremena. Među njima se nalaze Nepoznato berlinsko Jevanđelje, Jevanđelje Oxyrhynchus, Jevanđelje Egerton, Fayyum fragment, Dijalog spasitelja, Jevanđelje po Ebonitima, Jevanđelje po Jevrejima i Jevanđelje po Nazarećanima.

Za autore Jevanđelja se tradicionalno misli da su prisustvovali svim događajima koji su opisani. Međutim, kao rezultat vremenskog razmaka između događaja i pisanja Jevanđelja u kojima se oni pominju, verodostojnost ranih tekstova koji opisuju detalje Isusovog života su predmet sporenja. Neki istoričari tvrde da su priče iz Jevanđelja neverodostojne jer su često pristrasne i pisane iz druge ruke, jer datiraju nekoliko decenija nakon događaja koje opisuju. Naučnici i istoričari koji podržavaju mišljenje da su opisi iz Jevanđelja istorijski pouzdani naglašavaju, da su u okvirima antičke istorije, Jevanđelja pisana malo vremena nakon događaja. Pol Bernet (engl. Paul Barnett) naglasio je da su „proučavaoci antičke istorije uvek prepoznavali faktor subjektivnosti u svojim raspoloživim izvorima“ i „imali vrlo malo dostupnih izvora u poređenju s njihovim savremenim prepisima da će vrlo rado iskoristiti bilo kakav komadić informacije koji je dostupan.“ On je naglasio da su savremena istorija i antička istorija dve različite discipline, s različitim metodama analize i tumačenja.

Nakon što su izvorna usmena predanja napisana na grčkom, bila su prepisana, a kasnije prevedena na ostale jezike. Biblija nije jedinstveni slučaj — i drugi antički dokumenti bili su pažljivo proučavani kako bi se otkrile rupe između datuma događaja i datuma kada su napisani. Nakon što su napisani, prvobitni tekstovi iz Novog zaveta su pretrpeli beznačajne izmene, po rečima naučnika kao što je recimo Frederik Kenjon (engl. Frederic Kenyon).

Doba prosvetiteljstva i naučna revolucija doneli su skepticizam u vezi sa istorijskom tačnošću ovih tekstova. Iako neki naučnici, uključujući i arheologe, nastavljaju da ih koriste kao referencu u studijama antičke istorije Bliskog istoka, drugi gledaju na tekstove kao na kulturološke i literarne zapise, generalno ih nazivajući delom književnog žanra koji se naziva hagografija — zapis o svetoj osobi koja predstavlja moralni i božanski ideal. Hagografija ima za svoj primarni cilj glorifikaciju same religije i učenja savršene svete osobe predstavljene kao njen centralni fokus.

Mišljenja intelektualaca koji u potpunosti odbacuju Isusa kao istorijsku ličnost sumirana su u poglavlju o Isusu u knjizi Vila Djuranta (engl. Will Durant) Cezar i Hrist (engl. Caesar and Christ). Ono je bazirano na oskudnim izveštajima očevidaca, manjku direktnih arheoloških dokaza, nedostatku konkretnih antičkih dela koja spominju Isusa, i sličnostima između ranog hrišćanstva i savremene mitologije.

Oni koji imaju naturalistički pogled na istoriju generalno ne veruju u božansku umešanost ili čuda, kao što je Isusovo uskrsnuće koje spominju Jevanđelja. Jedan od metoda koja se koristi da proveri činjeničnu tačnost priča iz jevanđelja poznat je pod nazivom kriterijum osramoćenja, po kojoj priče o događajima sa prizorima osramoćenja (kao što je Petrovo poricanje Isusa ili beg Isusovih sledbenika nakon njegovog hapšenja) verovatno ne bi bile uključene da se nisu zaista dogodile.

Neki naučnici misle da priče iz jevanđelja o Isusovom životu imaju slabu, ili nemaju nikakvu, istorijsku osnovu. Oni ukazuju na sličnosti između priča o Isusu i starijih paganskih mitova o dobrom čoveku, kao što su Mitra, Atis i Oziris-Dionizije. Njihova teorija je da su autori najranijih zapisa o Isusu usvojili paganske mitove kako bi stvorili sinkretizam sa hrišćanstvom. Autori poput Erla Doertija (engl. Earl Doherty) idu čak i dalje, tvrdeći da su jevanđelja u stvari prerada neavramskih mitova koji nisu bazirani na istorijskoj ličnosti. Neki branitelji hrišćanstva, poput Justina Filozofa, pretpostavljaju da su mitove stvorili antički pagani koji su uzeli proročanske osobine Mesije koje se uče u Tori i dodali ih svom specifičnom božanstvu.

Godine 1962, proučavalac judaizma Samjuel Sandmel (engl. Samuel Sandmel) pobunio se protiv shvatanja da su priče o Isusu adaptirani stariji mitovi, i stvorio izraz Parallelomania da bi ga opisao. „Možemo da u sopstvene svrhe definišemo paralelomaniju kao ekstravaganciju među naučnicima koji pre svega preuveličavaju navodnu sličnost u odlomcima a onda nastavljaju da opisuju izvor i poreklo kao da se podrazumeva da literarna veza sledi neizbežan ili unapred određeni pravac.“ U knjizi Reinventing Jesus, autori zastupaju viđenje da „samo posle 100. godine su misterije počele veoma da liče na hrišćanstvo, baš zbog toga što je njihovo postojanje bilo ugroženo zbog ove nove religije. Morale su da se takmiče kako bi preživele.“ Majkl Grant (engl. Michael Grant) tvrdi u knjizi Jesus: An Historian's Review of the Gospels: „Judaizam je bio milje u kome su doktrine o smrti i uskrsnuću mitskih bogova izgledale potpuno tuđe tako da je u potrebu za takvim fabrikovanjem u sopstvenoj sredini veoma teško poverovati.“ Ipak, Katolička enciklopedija kaže da je Justin Filozof „rekao svojim paganskim čitaocima da bezgrešno začeće Isusa Hrista ne bi trebalo da im deluje neverovatno, jer je veliki broj najcenjenijih paganskih pisaca govorio o velikom broju Zevsovih sinova“.


Hrišćansko viđenje

Iako hrišćansko viđenje Isusa varira, moguće je opisati uopšteno viđenje većine hrišćana iznošenjem sličnosti između katoličke, pravoslavne, anglikanske i specifične protestantske doktrine koje se nalaze u njihovim katihističkim ili konfesionalističkim tekstovima.

Hrišćani uglavnom propovedaju da je Isus bio Mesija (Hristos) čiji je dolazak najavljen u Starom zavetu koji je tokom života, smrti i uskrsnuća, obnovio savez čovečanstva s Bogom u krvi Novog saveza. Njegova smrt na krstu je shvaćena kao žrtva iskupljenja: izvor spasa za čovečanstvo i okajanje grehova koji su zaposeli istoriju čovečanstva nakon Adamovog greha.

Oni propovedaju da je Isus jedini Sin Božji, Gospod, i večna Reč (prevod grčke reči Logos), koji je postao inkarnacija čoveka, kako bi oni koji veruju u njega mogli imati večni život.

Oni zastupaju stav da ga je rodila Devica Marija koju je oplodio Sveti Duh. Ovaj događaj opisuje se kao čudesno devičansko začeće ili Inkarnacija.Tokom svog života Isus je propovedao dobru vest po kojoj je dolazak Carstva nebeskog blizu i zasnovao hrišćansku crkvu, koja je seme kraljevstva, u koje Isus zove klonule duhom. Isusovi postupci na Tajnoj večeri, gde je uspostavio evharistiju, tumače se kao važni za savez s Bogom i podsećanje na Isusovu žrtvu.

Hrišćani pretežno propovedaju da je Isus umro u mukama razapet na krstu, otišao u pakao (različito tumačen kao mesto večnih muka ili mesto za mrtve) i telesno ustao iz mrtvih, konačnim čudom koje predskazuje uskrsnuće čovečanstva na svršetku vremena, kada će Hrist ponovo doći da sudi živima i mrtvima, koji će nakon toga otići u raj ili u pakao.


Jevrejsko viđenje

Judaizam vidi Isusa kao lažnog mesiju. Prema talmudskom predanju, Isusova majka je bila siromašna jevrejska devojka, koju je muž, stolar po zanimanju, oterao zbog preljube sa rimskim vojnikom po imenu Pantera. Napuštena od muža i prezrena od društva, Marija je rodila Isusa. Zbog bede i siromaštva Isus je otišao u Egipat, gde je izučio magiju.

Uveren u svoje vještine, vratio se u rodnu Palestinu i predstavljao sebe bogom. Nakon što je okupio brojne učenike i stekao veliku popularnost, osuđen je kao jeretik i pogubljen uoči praznika Pashe.


Islamsko viđenje

U islamu, Isus (arapski: عيسى‎ Isa) se smatra božjim poslanikom, odnosno prorokom (arapski: رسول rasul) koji je, kao i ostali proroci pre i posle njega govorio o jednome Bogu (arapski: Alah). Muslimani takođe smatraju da je Isus bio mesija (arapski: maših) kojeg je Bog poslao deci Izraela sa novim svetim pismom, jevanđeljem (arapski: إنجيل indžil). Kuran takođe tvrdi da je Isus čudotvorno rođen od device Marije (arapski: Mirjam) i da je vršio čuda po dopuštenju Božjem.

Međutim, muslimani ne dele hrišćansko verovanje u Isusovu božanstvenost. Islam negira da je Isus Bog ili Božji sin, tvrdeći da je on bio običan čovek koji je, poput ostalih proroka, bio izabran da širi božju poruku. Islamski sveti spisi strogo odbijaju pripisivanje božanstva ikome drugom, naglašavajući jedinstvo Boga (arapski: توحيد‎ tevhid).

Poput svih proroka u Islamu, Isus se smatra muslimanom (arapski: مسلم‎ - onaj koji se pokorava Bogu); on je učio ljude da prihvate ispravan put pokoravanja Božjoj volji. Isa se u islamu smatra pretečom Muhameda, i veruje se da je predvideo njegov dolazak. Prema islamskim spisima, Isus niti je ubijen niti je raspet, već je živ uznesen na nebo. Većina muslimana veruje da će se sudnjeg dana Isus vratiti na zemlju da uspostavi pravdu i pobedi islamskog antihrista, Dadžala (arapski: الدّجّال).


Isus se smatra prorokom i u bahaizmu, raelizmu (nemonoteistička vera) i ahmadiji. Mnoge hrišćanske gnostičke grupe, poput maniheizma, takođe smatraju Isusa prorokom.
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:46 am

APOSTOLI


Apostoli ili dvanaest apostola (grč. απόστολος — poslanik, blagovesnik) su bili učenici i sledbenici Isusa Hrista.

Broj apostola upućuje na broj plemena Izrailjevih. Njihova imena su: Simon Petar, Andrej, Jakov Zevedejev, Jovan, Filip, Vartolomej, Toma, Matej, Jakov Alfejev i Levej prozvani Tadej, Apostol Simon Kananit i Juda Iskariotski. Juda je izgubio apostolstvo zbog izdaje, a na njegovo mesto je izabran kockom (žrebom) Matija. Broju od 12 apostola pribrojan je i Sveti Pavle koji je izabran na poseban način.

Posle Vaskrsenja, broj apostola se povećao, jer je Isus Hristos još za vreme ovozemaljskog života izabrao 70 (odnosno 72) „malih“ apostola — Sedamdesetoricu.

Sveto Pismo   Brooklyn_Museum_-_The_Exhortation_to_the_Apostles_%28Recommandation_aux_ap%C3%B4tres%29_-_James_Tissot

Apostol u običnom govoru je glasonoša, sredstvo ili posrednik preko koga se izražava volja onoga ko šalje poruku. On je poslanik ili glasonoša Otkrovenja. Prema jevanđeljima (jevanđelje znači objavu dobre vesti), Isus Hristos je ovlastio dvanaest učenika (apostola) da deluju u njegovo ime.

Apostolstvo je jedno od osnovnih svojstava hrišćanske crkve na čijim temeljima je i izgrađena. Izvorno, Apostolstvo predstavlja dvanest Hristovih apostola čija je misija bila da propovedaju Carstvo Božje i isceljuju bolesne. Hrišćanska crkva jeste apostolska, jer se temelji na apostolskom poreklu hronološki i istorijski i jer poseduje apostolske institucije bez kojih se ne može identifikovati.


Sedamdeset Apostola

Sveto Pismo   70Apostles

Osim dvanaest velikih apostola, Gospod je izabrao još i sedamdeset drugih, malih apostola, i poslao ih na propoved Jevanđelja.

„I posla ih dva po dva pred licem svojim u svaki grad i mjesto kuda namjeravaše sam ići... Idite; evo ja vas šaljem kao jaganjce među vukove“ (Lk 10, 1 i 5).

No kao što je jedan od Dvanaestorice, Juda, otpao od Gospoda, tako su neki od ovih Sedamdeset odustali Gospoda ne s namerom izdajstva, nego po nemoći ljudskoj i malovernosti (Jn 6, 66). I kao što je Judino mesto bilo popunjeno drugim apostolom, tako su i mesta ovih bila popunjena drugim izabranicima. Ovi apostoli trudili su se na istom poslu kao i dvanaest velikih apostola, bili su pomoćnici Dvanaestorici u širenju i utvrđivanju Crkve Božje u svetu. Mnoge muke i pakosti pretrpeli su oni od ljudi i demona, no njihova tvrda vera i žarka ljubav prema vaskrslom Gospodu učinila ih je pobediocima sveta i naslednicima carstva nebeskoga.

Srpska pravoslavna crkva slavi ovaj praznik 4. januara po crkvenom, a 17. januara po gregorijanskom kalendaru.


Apostolsko prejemstvo

Apostolsko prejemstvo (lat. successio — prejemstvo, nasljedstvo, sleđenje, praćenje) je princip crkvenog prava koga priznaju i poštuju Pravoslavna, Katolička i drevnoistočne crkve, a po kome crkvena jerarhija neposredno proizilazi iz niza rukopoloženja koje je uspostavio sam Gospod Isus Hristos preko apostola.

Jedan od najvažnijih garancija očuvanja apostolskog prejemstva je zakonitost episkopskih rukopoloženja, odnosno njihova kanonska hirotonija, kojima se izražava jedinstvo Crkve. Preko apostolskog prejemstva čuva se zajednica koju je Gospod Isus Hristos uspostavio, i time se osigurava njen istorijski kontinuitet i njeno svojstvo tijela Hristovog.

Pravoslavna crkva smatra da je apostolsko prejemstvo očuvano u svim njenim pomjesnim crkvama, Katoličkoj crkvi i drevnoistočnim crkvama. Klirici tih crkava mogu biti primljeni u Pravoslavnu crkvu u postojećem dostojanstvu kroz čin pokajanja.

Još početkom 20. vijeka, niz pomjesnih pravoslavnih crkava (Carigradska, Jerusalimska, Aleksandrijska, Rumunska, Kiparska) su smatrale da se apostolsko prejemstvo očuvalo i u Crkvi Engleske. U današnje vrijeme, zbog različitog poimanja tajne sveštenstva, pravoslavci ne priznaju valjanost njihovih hirotonija.

Sveto Pismo   288px-Cons%C3%A9cration-de-D%C3%A9odat

Katolička crkva smatra da je apostolsko prejemstvo očuvano u njoj samoj, Pravoslavnoj crkvi i drevnoistočnim crkvama.

Kao i Pravoslavna, i Katolička crkva u današnje vrijeme ne priznaje apostolsko prejemstvo unutar Crkve Engleske zbog različitog poimanja tajne sveštenstva, i anglikanske biskupe i sveštenike prima pod svoje okrilje samo kao obične vjernike. Pri tome, bivši anglikanski biskupi i sveštenici mogu postati katolički sveštenici primajući tajnu sveštenstva, ali ne mogu postati katolički biskupi.

Većina protestantskih teologa odbacuje značaj apostolskog prejemstva kao simbola očuvanja i produženja apostolske službe. Mišljenja su da biskupi i prezviteri nisu to zbog sile prejemstva, nego zahvaljujući njihovom zanimanju, kojeg dobijaju od crkvenih opština. Takvo mišljenje neposredno proističe iz protestantskog učenja o sveštenstvu.

U savremenim protestantskim strujama (baptisti, pentekostalci, adventisti itd.) ne pridaju veliki značaj apostolskom prejemstvu, zbog toga što smatraju da se Božiji blagoslov ne zasniva preko obreda hirotonije, nego da se zasniva na vjernosti služenja biblijskim principima i u manifestaciji hrišćanskih vrlina u životu čovjeka.

Tradicionalne crkve ne priznaju crkvena svojstva protestantskim opštinama zbog toga što kod njih ne postoji apostolsko prejemstvo u tradicionalnom smislu.
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:50 am

CRKVA


Crkva (lat. ecclesia — zajednica, skupština) predstavlja zajednicu hrišćana, sledbenika Isusa Hrista. Poimanje crkve i njene uloge se prilično razlikuje u okviru različitih hrišćanskih tradicija, kao što su katolicizam, pravoslavlje i protestantizam.

Reč crkva se takođe koristi i za verske građevine u kojima se okupljaju vernici.

Nemački teolog i socijalni filozof Ernst Trelč je naveo sledeće karakteristike crkve:

- pripadnost crkvi je zasnovana na rođenju ili krštenju;
- crkva je inkluzivna, otvorena za sve koji žele da joj pristupe;
- crkva teži univerzalizmu, to jest da joj pristupi što veći broj ljudi;
- u crkvi postoji hijerarhija i birokratski aparat;
- spasenje se zadobija putem božanske milosti, a milost se prenosi putem sakramenata;
- sveštenici su posebno rukopoloženi za obavljanje sakramenata;
- crkva nastoji da se prilagodi široj društvenoj zajednici;
- izvorno otkrovenje nije jedini kriterijum istine;
- crkveni obred je formalan, sledi određenu proceduru.


Odnos crkvene i svetovne vlasti

Pošto je crkva u nekom periodu svog postojanja pretendovala na vlast nad ljudima koji joj pripadaju (i često je takvu vlast i imala), pitanje odnosa crkve i sveštenstva sa svetovnim vlastima i državom bio je uzrok mnogih sporova i, često, ratova.

Tokom srednjeg veka postojala su dva osnovna tipa odnosa između crkve i svetovne vlasti:

1. Primat svetovne vlasti nad duhovnom (cezaropapizam), koji je postojao u Vizantiji, gde je poglavar svetovne vlasti (car) faktički bio poglavar crkve (papa): on je imenovao crkvenog poglavara, carigradskog patrijarha. Carevi su se često mešali u dogmatske sporove, regulišući dogmu i rituale ediktima i zakonima. Takva situacija je postojala u Istočnom rimskom carstvu iz vremena prvih vaseljenskih sabora (počevši od borbe protiv arijanstva), tokom kojih su crkvena lica apelovala na cara u rešavanju dogmatskih, obrednih i crkvenih pitanja. Konačno, takva odredba je bila sadržana u Kodeksu i Novelama cara Justinijana, koji je rekao da je „izvor sveg bogatstva crkve velikodušnost cara“.

2. Primat duhovne vlasti nad svetovnom (papocezarizam), odnosno primat crkve koji je počeo da se formira na teritoriji Zapadnog rimskog carstva posle njegove propasti. Ovu ideju je prvi put formulisao episkop hiponski Aurelije Avgustin u svom delu O državi Božjoj (lat. De civitate Dei): osnovna ideja ovog rada, koji je napisan ubrzo nakon zauzimanja Rima od strane Gota i koji je inspirisan tim događajem, jeste zamena državnog jedinstva Rimskog carstva duhovnim jedinstvom pod vođstvom Crkve. Konačno, ova teza se pojavila u pismu pape Gelasija I caru Anastasiju I, koje je dobilo naziv po svom početku Duo sunt. U tom pismu papa je upravo istakao da postoje dve vlasti: svetovna i duhovna, i da duhovna vlast ima veću težinu.


Ova dva tipa odnosa su našla svoju pravnu formulaciju u dva oblika: tzv. simfonija i konkordat. Simfonija je prvi put bila formulisana u 6. veku u šestoj Justinijanovoj noveli. Konkordat se prvi put spominje u 12. veku (Vormski konkordat).
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 11:58 am

JEVANĐELJE

Sveto Pismo   P52_recto

Jevanđelje ili evanđelje (grč. ευαγγέλιον euangelion, heb. בשורות טובות besorot tovot - dobra vest, blaga vest; stsl. благовѣствованиѥ) je hrišćanski religijski spis koji opisuje život i učenje Isusa Hrista.

Isusove reči do nas stižu preko hrišćana koji su živeli u prvom veku. U periodu ranog hrišćanstva je nastalo na desetine evanđelja, koja su uglavnom nazivana imenima Hristovih apostola. Četiri jevanđelja su ušla u kanon Svetog pisma, dok se sva ostala smatraju nekanonskim odnosno apokrifnim. Kanonska evanđelja su pisana anonimno i prvobitno bez naslova (najranije datira negde oko 70. godine), ali bar od 2. veka se povezuju sa određenim ličnostima (Matejem, Markom, Jovanom, Lukom), čime nastaju tradicionalni naslovi.

Iako se u apokrifnim evanđeljima mogu pronaći neki podaci od koristi istoričarima pri rekonstruisanju Isusovog života, ipak su četiri kanonska evanđelja glavni izvor podataka o Isusu. Sva četiri evanđelja, koja se smatraju kanonskim, akcentuju Hristovu smrt i vaskrsenje, ali uključuju i njegovu poruku. Crkva ih tradicionalno smatra bogonadahnutim i u celosti istinitim. Nasuprot tome, većina kritičkih proučavalaca smatra da evanđelja sadrže samo neke pouzdane informacije o istorijskom Isusu.

Većina stručnjaka za Novi zavet smatra da evanđelja u Novom zavetu, koja su atribuirana prema Isusovim učenicima ili sledbenicima učenika, nisu napisali ljudi čija imena nose. Njihovi autori, odnosno priređivači, su naslovljavali evanđelja po apostolima koji su pronosili „dobru vest“. Tako na primer, naslov Evanđelje po Mateju nije značio da se autor ili autori potpisuju kao Matej, već znači da je to evanđelje kakvo je podučavao Matej, odnosno evanđelje prema Mateju.

Isti običaj je primenjivan i prilikom naslovljavanja apokrifnih evanđelja, pa tako Evanđelje po Judi nije pisao sam Juda Iskariotski, već zajednica koja sebe smatra čuvarima njegovog učenja.

Početkom 5. veka, Katolička crkva, pod papom Inoćentijem I, je priznala biblijski kanon, prethodno ustanovljen na brojnim regionalnim saborima (sinod u Rimu 382, sabor u Hiponu 393, i dva Kartaginska sabora 397 i 419). U njemu su se našla evanđelja:

* Jevanđelje po Mateju
* Jevanđelje po Marku
* Jevanđelje po Luki
* Jevanđelje po Jovanu

Po hrišćanskom predanju evanđelja su dela očevidaca, Isusovih apostola: Mateja, Marka, Luke i Jovana. Biblijski kriticizam odbacuje tradicionalno pripisivanje i pokušava da ustanovi prave autore. Profesor religijskih studija Bart Erhman kaže:

„Evanđelja nisu napisana od očevidaca, koji su bili savremenici događaja o kojima pripovedaju. Ona su pisana trideset pet do šezdeset pet godina posle Isusove smrti od strane ljudi koji ga nisu poznavali, nisu videli išta što je učinio niti čuli išta što je podučavao, ljudi koji su govorili drugačiji jezik od njegovog i živeli u drugoj zemlji nego on.“

Danas se uglavnom smatra da su četiri kanonska evanđelja zasnovana na nekim ranijim izvorima. Prva tri evanđelja, po Mateju, Marku i Luki, dele mnogo zajedničkog materijala te su nazvana sinoptička evanđelja. Samo jedna četvrtina Matijinog evanđelja, i oko trećina Lukinog, predstavlja jedinstven materijal u odnosu na druga evanđelja. Mnoge naučne hipoteze pokušavaju da objasne ovu međuzavisnost. Najčešće rešenje u savremenim akademskim krugovima je hipoteza dvaju izvora, prema kojoj su Marko i hipotetički drugi izvor, nazvan Q dokument (od nemačke reči Quelle - „izvor“), korišćeni pri izradi Mateja i Luke. Pretpostavlja se da Q dokument pokazuje veće interesovanje za istorijskog Isusa i uglavnom beleži Isusove izreke. Pošto evanđelja po Mateju i po Luki imaju za osnovu evanđelje po Marku, onda postoji samo jedan sinoptički izvor o Isusovom životu, a to je evanđelje po Marku.

Evanđelje po Jovanu, koje se značajno razlikuje od sinoptičkih jevanđelja, i sadrži i elemente drugih tradicija, naučnici smatraju delom više urednika (tzv. "Johaninska zajednica"); ono je sastavljeno iz više slojeva, dostižući konačnu formu oko 90-100 godine.

Naučnici različito datiraju nastanak pojedinih evanđelja. Za najstarije jevanđelje danas važi Jevanđelje po Marku. Iako ne postoji konsenzus, okvirno datiranje bi bilo:

- Evanđelje po Marku: oko 68–73, ili oko 65-70
- Evanđelje po Mateju: oko 70–100, ili oko 80-85
- Evanđelje po Luki: oko 80–100, ili oko 80-85; većina proučavalaca ga datira negde oko 85. godine
- Evanđelje po Jovanu: oko 90-100, ili oko 90–110, Uglavnom se smatra da je pisano u etapama, te nema jedan datum nastanka.

Najstariji danas poznati fragment je takozvani papirus p52, deo Jevanđelja po Jovanu (18, 31-33 i 18, 37-38), koje se datira između 125 i 150. godine, na grčkom jeziku. Najstarija celovita jevanđelja nalazimo u kodeksu sinajitikus i kodeksu vatikanus iz 4. veka, oba napisana na grčkom jeziku.

Sva evanđelja pripovedaju o rođenju, životu, delima, čudima, propovedima, pogubljenju i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Nakon njegove smrti, hrišćani su dali sve od sebe da ubede ljude da je Isus zaista Hristos. Oni su dali svoje religiozno objašnjenje za protekle događaje, verujući da je Bog preko Isusa delovao kako bi uveo svet u eru spasenja. Ovakvo uverenje je postalo osnova predanja o Isusu. To predanje se ponavljalo i širilo, prvo usmenim putem, da bi potom dobilo i svoju pismenu formu u vidu evanđelja.

Hrišćani su u prenošenju kako usmenog tako i pismenog predanja modifikovali Isusova kazivanja ne bi li ih učinili korisnijim za hrišćanske zajednice. Izgleda da su neka od tih kazivanja delo kasnijih hrišćanskih proroka, čija su svedočenja prihvaćena kao glas vaskrslog Hrista i tako izmešana sa sećanjima na ono što je Isus rekao za života.

U evanđeljima je lako prepoznati tendenciju da se Pontije Pilat rastereti krivice, a da se odgovornost za Isusovu smrt prenese na jevrejske vođe. Ovakva shema odražava kasnije hrišćansko verovanje da je pad Jerusalima 70. godine božanska kazna za one koji su odbili da Isusa prihvate kao mesiju. Postojala je i namera da se rimskim vlastima pokaže kako hrišćanstvo nije izdanak pobunjeničke zavere.


Nekanonska ili apokrifna jevanđelja

- Jevanđelje po Varnavi
- Jevanđelje Istine
- Jevanđelje mladenstva
- Jevanđelje po Judi
- Jevanđelje po Mariji
- Jevanđelje po Tomi
- Jevanđelje po Filipu


Od kraja XVIII veka, naučnici su pokušavali da utvrde kriterije na osnovu kojih bi se moglo tačno ustanoviti šta su prave Isusove reči. Malo je takvih opšteprihvatljivih kriterija stvarno ponuđeno, ali jedan svakako jeste, a to je tzv. „kriterijum neugodnosti“. Naime, mala je verovatnoća da bi hrišćani izmislili nešto neugodno o Isusu što bi, samim tim, morali da objašnjavaju. Po tom kriteriju, najčvršća činjenica o Hristu jeste njegovo pogubljenje razapinjanjem na krst, jer je takav oblik smrtne kazne bio najsramotniji u rimsko doba.

Kritički proučavaoci uglavnom smatraju istorijski autentičnim krštenje Isusa, njegovu propoved i raspeće, dok različite navode o rođenju, kao i određene detalje o raspeću i usrksnuću, generalno smatraju neautentičnim. Većina naučnika se slaže da je Isus bio Jevrejin, smatran učiteljem i isceliteljem, kršten od Jovana Krstitelja, i razapet u Jerusalimu po naređenju rimskog prefekta Judeje Pontija Pilata, na osnovu optužbi za pobunu protiv Carstva.


JEVANĐELJE PO MARKU

Sveto Pismo   372px-Andrea_Mantegna_087

[justify]Jevanđelje po Marku (grč. Κατὰ Μᾶρκον εὐαγγέλιον Kata Markon euangelion) je druga knjiga Novog zaveta, najkraće je i najjednostavnije jevanđelje. Biblijska skraćenica knjige je Mk.

Evanđelje po Marku se smatra najstarijim jevanđeljem koje je poslužilo kao izvor za Jevanđelje po Luki i Jevanđelje po Mateju. Pošto evanđelja po Mateju i po Luki imaju za osnovu evanđelje po Marku, onda postoji samo jedan sinoptički izvor o Isusovom životu, a to je evanđelje po Marku. Ova pozicija se naziva Markanski prioritet. Nekad se smatralo da je jevanđelje po Mateju starije, što je razlog da se u Bibliji nalazi prvo.

Markovo evanđelje beleži ono što je Isus činio: pripremu za javno delovanje, delovanje u Galileji, u Jerusalimu, muku, smrt i uskrsnuće. Redosled kazivanja je određen teološkim razmatranjima, što znatno otežava kritičku analizu Isusove biografije. Markovo evanđelje predstavlja odlučni poziv na praćenje Isusa koji polazi u samoću, patnju i smrt. Evanđelje se završava rečima "bojahu se": to je bilo doba kada je priznavanje hrišćanstva moglo doneti nedaće i smrt. U ovom jevanđelju je zapisano i propovedanje apostola Petra u Rimu.

Prema predanju, napisao ga je apostol Marko, najvjerojatnije u Rimu oko 64. – 70. godine, na grčkom jeziku. Smatra se da je zasnovano na sećanjima sv. Petra. Markov stil, način pisanja je vrlo jednostavan, živ i privlačan i liči narodnom pripovedanju. Jevanđelje je napisano za rimsku hrišćansku zajednicu.



JEVANĐELJE PO MATEJU

Sveto Pismo   Saint_Matthew2

[justify]Jevanđelje po Mateju (grč. Κατὰ Ματθαῖον εὐαγγέλιον Kata Matthaion euangelion) je jedno od četiri kanonska jevanđelja i prva knjiga Novog zaveta. Skraćenica za ovo jevanđelje je Mt.

Matejevo jevanđelje je napisano kasnije od Markovog jevanđelja, koje koristi kao izvor. Napisano je na grčkom, oko 85-95. godine i uglavnom obuhvata tematiku Markovog jevanđelja kao i drugu građu. Tek jedna četvrtina Matijinog evanđelja je jedinstvena po svom prikazu i uglavnom se tiče odnosa između Isusa i drugih Jevreja. Hebrejska Biblija se citira s poštovanjem, ali su neki savremeni učitelji negativno okarakterisani kao „slepe vođe“. Isus propoveda novi vid moralnosti (vidi Beseda na Gori) i osnivač je nove zajednice.

Predanje kaže da je autor apostol Matej, što i neki naučnici podržavaju. Međutim, većina današnjih naučnika veruje da Jevanđelje po Mateju nije sastavio apostol Matej niti bilo ko od očevidaca. Njegov urednik (ili urednici) su zavisili od ranijih izvora kao što su Jevanđelje po Marku i pretpostavljeni Q dokument.

Matej prenosi tradiciju koju je primio od prve Crkve o Isusu i hršćanskom životu te u isto vreme stvaralački oblikuje te tradicije u nove kombinacije, s novim naglascima. Pri pisanju ima nekoliko ciljeva: poučiti i osokoliti članove svoje zajednice, dati građu za liturgijska čitanja i propovedi, uputiti misionarski poziv onima koji su dobre volje, braniti veru hrišćana od neprijateljski nastrojenih kritičara i braniti je od suparnika. Poslužio se s dve velike vrste građe da postigne te ciljeve, a to su prikazi o događajima i govori.

Matejevo jevanđelje ne govori ništa o svojemu piscu. Najstarija crkvena predanja (Papija, biskupa iz Hierapolisa u prvoj polovini II veka) pripisuju jevanđelje apostolu Mateju Leviju. Mnogi crkveni oci (Origen, Jeronim, Epifanije) idu u istom pravcu. Neki su pisci hteli pronaći dokaze kako bi se apostolu mogao pripisati prvobitni, aramejski ili hebrejski oblik iz kojeg je nastao, grčki Matej. Stoga, ne znajući tačno ime pisca, valja se zadovoljiti sa nekoliko crta koje se nalaze u samom Jevanđelju: pisac se razume u svoj posao, vrstan je poznavalac Pisma i jevrejskih predanja, poznaje i poštuje verske vođe svog naroda, ali im se sirovo obraća, razumije se u Isusovo umeće poučavanja i u njegov način urazumljivanja svojih slušatelja te uvek naglašava praktične posledice njegova učenja.

Prema hipotezi o aramejskom Mateju, jevanđelje je bilo namenjeno Jevrejima i preobraćenicima koji su govorili aramejski. Po hipotezi o grčkom Matejevom jevanđelju, ono je upućeno Jevrejima koji su govorili grčki i hrišćanima jevrejskog porekla.

S obzirom da je bilo potrebno određeno vreme za nastajanje, te oblikovanje usmenog nauka, neki pretpostavljaju da je aramejski Matej nastao oko 40.-50. godine. Istovremeno su nastali i prevodi na grčki. Kanonski Matej bio je u izvesnoj meri zavisan o Marku, te se pretpostavlja da nije mogao biti napisan pre 65. godine, koja je najverojatnije vreme postanka Markovog jevanđelja. Deo katoličkih stručnjaka smatra da je Matej napisan pre 70. godine, kad su Rimljani razorili Jerusalim, no ima takođe vrsnih stručnjaka koji smatraju da je grčki Matej nastao nešto nakon 70. godine.

Sveto Pismo   411px-Hipoteza_dva_izvora

Jevanđelje po Mateju sastoji se od sedam skladnih delova:

* Detinjstvo obećanog mesije Isusa Hrista (Mt 1-2),
* Proglas načela kraljevstva nebeskog (Mt 3-7),
* Propovedanje kraljevstva nebeskog (Mt 8-10),
* Skromna i tajanstvena narav kraljevstva nebeskog (Mt 11-13),
* Počeci kraljevstva nebeskog: osnivanje crkve (Mt 14-18),
* Priprema za dolazak kraljevstva nebeskog (Mt 19-25) i
* Muka i uskrsnuće Isusovo (Mt 26-28).

Matejevo jevanđelje je poput neke vrste katekizma o kraljevstvu, naročito po svojoj strukturi. Sadrži pet velikih govora:

* govor na gori (Mt 5-7),
* govor o misiji, poslanju apostola (Mt 10),
* govor u prispodobama (Mt 13),
* crkveni govor (Mt 18) i
* eshatološki (Mt 24-25).

Evanđelje po Mateju započinje Isusovim rodoslovljem i rođenjem (Mt 1,1-2,4) te se nastavlja pohodom maga i begom u Egipat (Mt 2,1-15). Drugi dio počinje propovedanjem Jovana Krstitelja, Isusovim krštenjem, te Sotoninim napastovanjem Isusa u pustinji. Nastavlja se Isusovim govorom o blaženstvima, izricanjem stava prema Starom zavetu, govorima o ubistvu, preljubu, zakletvi, odmazdi, ljubavi prema neprijatelju, milostinji, molitvi, pravoj molitvi – Očenaš, postu, pouzdanju u providnost, moći molitve, izboru između Boga ili bogatstva, lažnim prorocima (Mt 3-7). Treći dio govori o ozdravljenju gubavca (Mt 8,1-4), stotnikova sluge i ozdravljenjima u Petrovoj kući (Mt 8,5-22), zatim o oluji na moru koju Isus stišava i ozdravljenju uzetoga (Mt 9,18). Nadalje se govori o ozdravljenju dvojice slepaca, te nemog i opsednuta čoveka (Mt 9,27-34). Zatim Isus daje vlast apostolima da isteruju nečiste duhove i leče od svake bolesti (Mt 10,12). U četvrtom delu Isus govori o Jovanu Krstitelju (Mt 11,11-12), daje svoj sud o savremenicima, ozdravlja opsednutog čoveka (Mt 12,22-37), te uči da Hristovim dolaskom pada sotonino kraljevstvo. Isus nadalje govori o svrsi priča (Mt 13,10-16), gorušičnom zrnu (Mt 13,31-32), kvascu i mreži (Mt 13,33-50). Peti je deo o povratku u Nazaret, Herodovom ubistvu Jovana Krstitelja i Isusovom čudu kojim je nahranio pet džiljada ljudi s pet hlebova i dve ribe Mt 13,53-14,21. Isus postavlja temelje svoje Crkve govoreći Petru: „A i ja tebi kažem: Ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt 16,18). Nakon toga Isus po prvi put nagoveštava svoju smrt i uskrsnuće. U šestom delu Isus govori o nerazrešivosti ženidbe, devičanstvu, sada već treći put nagovešta svoju smrt, govori o porezu, o uskrsnuću, o najvećoj zapovijedi (Mt 19,1-22,46). U konačnim događajima nailazi se na govor o razaranju hrama, progonstvu, dolasku Sina čovečjeg, Isusovom ponovnom dolasku, budnom upravitelju, talentima (Mt 24,1-25,44). Zadnji dio govori o zaveri protiv Isusa, Judinoj izdaji, pripremi pashalne večere, smrtnoj borbi u Getsemaniju, Petrovoj izdaji Isusa, Judinom samoubistvu, Isusovoj smrti, uskrsnuću te slanju apostola u svet (Mt 26,1-28,20).

Ovo jevanđelje ima dva žarišta: Isusa kao Hrista i skori dolazak Božjeg kraljevstva koje Isus nagoveštava. Ove dve teme vrlo su usko povezane na početku jevanđelja, gde je Isus predstavljen kao kraljevski Sin Božji i Bog s nama, te na kraju gde je Isusu kao Sinu Čovečjem data sva (božanska) vlast nad kraljevstvom Božjim, na nebu i na zemlji. Kraljevstvo Božje veliki je predmet nade, molitve i nagoveštavanja koji povezuje celo ovo jevanđelje, posebno pet velikih govora te daje eshatološki vidik i cilj. Jevanđelje sadrži Božje konačno i poslednje obećanje spasenja otkupljenom čovečanstvu, na zemlji kao i na nebu, u vremenu i večnosti, socijalno i politički kao i lično, te uključuje pravdu, mir i radost.


JEVANĐELJE PO LUKI

Sveto Pismo   377px-El_Greco_035

[justify]Jevanđelje po Luki (grč. Κατὰ Λουκᾶν εὐαγγέλιον Kata Loukan euangelion) jedno od četiri kanonska jevanđelja i treća knjiga Novog zaveta. Biblijska skraćenica knjige je Lk.

Hrišćanska tradicija njegov nastanak datira oko 60. godine, dok većina današnjih naučnika smatra da je napisano pred kraj 1. veka, odnosno oko 85. godine.

Izvori ovog jevanđelja su jevanđelje po Marku, kao i drugi izvori (vidi Q dokument). Oko trećine evanđelja po Luki čini jedinstven materijal u odnosu na druga evanđelja, i taj se tekst bavi pozitivnim odnosom koji je Isus imao prema ženama i strancima, njegovim saosećanjem za prognane i siromašne, i novom snagom koju krotkima donosi sveti Duh. Jevanđelje po Luki karakteristično je po Hristovim pričama i parabolama. Ovde se nalaze i čuvene priče o bludnom sinu i o dobrom Samarićaninu. Lukino je jevanđelje u prvom redu bilo namenjeno hrišćanskim zajednicama sastavljenim od preobraćenika koji nisu pripadali judaizmu (gentiles).

Prema hrišćanskom predanju, napisao ga je Luka Jevanđelista, preobraćenik iz paganske grčke porodice i dugogodišnji saradnik apostola Pavla, u Antiohiji Sirijskoj. Prema preovlađujućem mišljenju današnje nauke, pravi autor je nepoznat.

Isti autor (bio to Luka ili neko drugi) je napisao je i Dela apostolska, koja mnogi naučnici smatraju drugi tomom Lukinog jevanđelja. Oba spisa su upućena izvesnom Teofilu, čiji identitet nije savim jasan. Oba spisa ukazuju na širok raspon i potencijal hrišćanstva.

Predanja jednoglasno govore da je autor jevanđelja Luka. U tom smislu svedoči Marcion, jedan od prvih jeretika (umro oko 160. godine). Od jevađelja, jedino je Lukino ulazilo u njegov kanon biblijskih knjiga, tzv. Muratorijev fragment, odnosno u popis knjiga za koje se tvrdilo da ulaze u Novi zavet. U antimarcioniskom prologu Jevanđelju po Luki se takođe kaže da je Luka bio rodom iz Antiohije, da je bio lekar, da je svoje jevanđelje napisao u Ahaji i da je umro u 84. godini, neoženjen i bez dece.

Izvesno je da je isti autor napisao i Dela apostolska, koja možemo smatrati nastavkom Lukinog jevanđelja.

O autoru se, prema današnjem stanju nauke, može zaključiti da je bio hrišćanin, verovatno paganskog porekla, koji je dobro baratao grčkim jezikom, ali i dobro poznavao Stari zavet.

Luka je ovo jevanđelje pisao u drugoj polovini prvog veka hrišćanske ere. Obraćao se prvenstveno čitateljima paganskog porekla od kojih su neki bili dobrostojeći i premišljali su svoje misionarske poduhvate u neprijateljskom okruženju. Unutrašnje i spoljašnje prepirke povećale su neprijateljsko okruženje. Ključno pitanje lukinskih zajednica bila je teodiceja: Ako Bog nije bio veran svojim obećanjima koja je dao izabranom narodu Božjem dopustivši da bude razoren njihov sveti grad i jerusalimski hram, zašto hrišćani preobraćeni s paganstva, koji veruju u tog Boga, smatraju da će Bog biti veran obećanjima koje je dao njima?

Neki pisci objašnjavaju to tako što kažu da je Lukina osnovna tema „istorija spasenja“, ili pak nešto što nam skreće pažnju na motiv obećanja i ispunjenja obećanja. Luka je tako sastavio jevanđelje, da njegovi čitatelji mogu u Isusu prepoznati Boga, koji je pohodio svoj narod te mu iskazao neizrecivu ljubav i nežnost.

O datumu nastanka ovog jevađelja postoje tri zastupljena mišljenja. Po njima je ono nastalo ili oko 63. godine, ili oko 75.-85. godine, ili na početku drugog veka. Pitanje datuma nastanka ovog jevanđelja povezano je s datumom nastanka Dela apostolskih, jer jevanđelje nužno mora prethoditi tome svome nastavku. Za prvi od tri datuma važne su sledeće činjenice :

1. Na kraju Dela apostolskih Sv. Pavle je još u zatvoru. Da je Luka nešto znao o Pavlovom oslobođenju, ili pak o njegovoj mučeničkoj smrti, verojatno bi to i spomenuo.
2. Na temelju pastoralnih poslanica čini se da je Pavle kasnije ponovno posetio Efes. Da je Luka pisao nakon tog događaja, sigurno ne bi Pavlovo proročanstvo da ga Efežani više neće videti (Dap 20, 25. 38) ostavio bez komentara.
3. Luka spominje ispunjenje Agabovog proročanstva. Da je pisao nakon 70. godine, bilo bi logično očekivati da će negde navesti i ispunjenje Isusovog proročanstva o razorenju Jerusalima (Lk 21, 20).
4. U Delima se ne pokazuje da je njihov pisac poznavao Pavlove poslanice, pa stoga mora da su napisana ranije.
5. U Delima se ne spominje nikakav događaj do kojeg je došlo nakon 62. godine. Ne spominju se, na primera, ni Jakovljeva(62. godine), ni Pavlova smrt, a ni razorenje Jerusalima.

Ovim razlozima ne pridaju svi jednaku važnost. Moglo bi se, naime, tvrditi da oni u prvom redu zavise o onome što bi Luka po nečijem mišljenju morao uključiti u svoj tekst, a u tome bi se moglo pogrešiti. Stoga neki smatraju da ti razlozi nužno ne sprečavaju prihvatanje i nekog kasnijeg datuma (V. G. Kumel zagovara datum između 80. i 90. godine, a A. F. J. Klijn oko 80. godine). Drugi opet smatraju da je reč o vrlo jakim razlozima, pa E. M. Blajklok npr. zagovara datum oko 62. godine, F. F. Brus nedugo nakon 51. godine (koju on drži godinom nastanka Lukinog evanđelja), a Pirson Parker 62. ili 63. godinu. Bo Rike je mišljenja da Luka, kad je napisao Dela, nije znao ni za kakve događaje kasnije od 62. godine, pa je, prema tome, njegovo jevanđelje moralo nastati prije te godine.

Lukino jevanđelje se sastoji iz sedam delova:

* Krstiteljevo i Isusovo rođenje i tajni život
* Priprema Isusovog delovanja
* Isusovo delovanje u Galileji
* Isus na putu prema Jerusalimu
* Isusovi poslednji dani u Jerusalimu
* Muka
* Nakon uskrsnuća

Zora ispunjenja Božjih obećanja (1,5-2,52) Iako se građa od 1,5-2,52 obično naziva „izveštajem o detinjstvu“, takvo označavanje nije tačno. Samo deo 2,1-40 govori o Isusovom detinjstvu, a glavna poruka dela 1,5-2,52 nije prozni izveštaj nego izjave Marije, anđela koji se ukazao pastirima i dvanaestogodišnjeg Isusa. Zato je građu 1,5-2,52 bolje gledati kao predigru ili uvod u ovo jevanđelje. U njoj odzvanjaju Lukine glavne teološke teme, posebno ona o Božjoj vernosti datim obećanjima.

Priprema za Isusovu službu (3,1-4,13) Na početku stoji odlomak o Jovanu Krstitelju (3,1-20) u kojem Luka pokazuje da su odgovori ljudi na propovedi Jovana slični kasnijim odgovorima na Isusove propovedi. Zatim slede tri odlomka o identitetu Isusa koji deluje u Galileji, na putu u Jerusalim i u samom Jerusalimu. On je ljubljeni Sin Boga Oca i zastupnik Duha Svetog (3,21-22), vrhunac Božjeg plana o stvorenom svetu (3,23-38) i verni sin koji pobjeđuje sile zla (4,1-13).

Isusov propovedanje u Galileji (4,14-9,50) Isus je najavljivao Božje kraljevstvo i svojim rečima i svojim delima. To dolazi od stvaralačkog Duha Božjeg (3,21-22). Za Luku, teološko značenje ima ne samo Jerusalim kao grad Božjeg obećanja i ispunjenja nego i Galileja. Na području Galileje počinje Luka prikaz značenja Božjeg kraljevstva. Galileja je područje na kojem učenici ne razumeju Isusovu osobu i poslanje, ali se dive njegovim silnim delima, te se međusobno prepiru ko je najveći (9,43-46). Kad im Isus na putu prema krstu (9,51-19,27) te nakon svoje smrti i uskrsnuća (24,45) otvori oči, razumeće Isusovu ulogu u Božjem planu, pa se neće više vraćati u Galileju.

Isusov put u Jerusalim (9,51-19,27) Luka u 9,51 otpočinje novi deo svog izlaganja. Iz Mk 8,26-10,52 je preuzeo temu o Isusovom putu u Jerusalim. Pokoravajući se volji Božjoj, Isus ide u Jerusalim (9,22.44) kao grad koji je simbol kontinuiteta između starog i novog Božjeg plana. Isus će u Jerusalimu završiti svoj izlazak ka Bogu (9,31), a od Jerusalima će započeti put hrišćanskih misionara prema krajevima zemlje. Isus je na putu u Jerusalim vrhovni učitelj svojih učenika koji su mu svedoci, te kasniji pokretači njegovog Puta. Isus upućuje učenike u misionarska putovanja (10,1-24), u ispravnu upotrebu materijalnih dobara (16,1-31), u molitvu (11,1-13) te iznosi izazovne poređenja kao što su: priča o dobrom Samarićaninu (10,25-37) i priča o bludnom sinu (15,11-32). Od nevolja nije pošteđeno ni putovanje Isusa, ni putovanje hrišćana: Samarićani odbacuju Isusa (9,51-56); verski poglavari suprotstavljaju se njegovom učenju i načinu života (13,11-17; 14,1-24). Luka u izveštaju o putovanju donosi zadivljujući portret Isusa koji je verni i odlučni Sin (9,35) i koji rečima i delima uči put koji vodi življenju s Bogom.

Jerusalim odbacuje Božjeg Proroka, Sina i Hram (19,28-21,38) Isus je svakog dana učio narod u hramu, a verski poglavari su mu se suprotstavljali. Isus kralj koji donosi mir (19,28-40) i kojega odbacuju verski poglavari (19,41-44), preuzima jerusalimski hram i poistovećuje se sa hramom (19,45-46). Sve što Isus uči u delu 20,1-21,36 odvija se u hramu, te osvetljava ko je Isus, zatim šta je pravo poštovanje Boga, te ko pripada u ponovno uspostavljeni Izrael. Ovo se učenje odvija u polemičkoj raspravi, te najavljuje suprotstavljanje članovima ponovno uspostavljenog Izraela, dok je odbačeni Isus ugaoni kamen tog Izraela.

Isusova posljednja večera i druženje s grešnicima (22,1-23,56a) Lukin prikaz muke treba gledati kao teološku dramu koja naglašava spasotvornu moć Isusa, pravednika koji nevin trpi, te ističe Božju velikodušnost u proslavljanju tog pravednika i Sina kojeg izbavlja od moći tame. Luka prikazuje Isusa kako poslušno i svojevoljno polazi u smrt, te podstiče učenike da slušaju njegove poslednje reči i slede njegov primer. Kad je Isus bio na ulasku u Jerusalim (19,41-44) pozvao je stanovnike Jerusalima na obraćenje. Kada napušta Jerusalim da bude raspet i dalje poziva na obraćenje. Raspet na krstu, Isus zove svoga Oca i moli ga da oprosti ljudima, jer ne znaju što čine.

Isusova proslava, obećanje Duha i uzašašće (23,56b-24,53) Luka završava svoje delo događajima koji su se dogodili među vernicima. Pomoću prikaza vaskrslog Hrista u Jerusalimu učenici prelaze iz žalosti u radost, iz upitnosti u razumevanje, iz nevere u veru, te im se konačno otvaraju oči da u uskrslom Gospodu vide šta Bog sprema svim stvorenjima.

Lukino jevanđelje uokviruje se porukom spasenja za sve ljude. Potrebno je verovati u Božju ljubav i ponudu oproštenja, jer to od grešnika stvara novoga čoveka.



JEVANĐELJE PO JOVANU

Sveto Pismo   386px-El_Greco_034

[justify]Jevanđelje po Jovanu (grč. Κατὰ Ἰωάννην εὐαγγέλιον) je četvrto jevanđelje Novog zaveta. Napisano je oko 100. godine, i po vremenu pisanja je poslednje kanonsko jevanđelje.

Jevanđelje po Jovanu se značajno razlikuje od prethodna tri sinoptička jevanđelja (po Mateju, Marku i Luki). Jovan se donekle distancira od Isusove istorijske ličnosti, i sadrži već razvijenu hristologiju koja Isusa smatra božanskim Logosom. Prethodna tri jevanđelja govore uglavnom o Hristovim propovedima u Galileji, dok se ovo više bavi propovedima u Judeji. Za razliku od ostalih, ne sadrži ni jednu Isusovu priču. Po Jovanu, ono što je važno jeste da je Toma, koji isprva nije verovao u Isusovo uskrsnuće, Isusa nazvao „moj Gospodar i moj Bog“, što je bio način na koji su karakterisani rimski carevi.

Jevanđelje po Jovanu oslikava onovremeni sukob ranog hrišćanstva i judaizma. U vreme njegovog nastanka, hrišćani se još uvek nisu smatrali zasebnom religijom, već pokretom unutar judaizma. Fariseji se predstavljaju na negativan način, jer nisu vernici, dok su Jevreji prikazani kako se opredeljuju za i protiv hrišćanstva.

Jevanđelje po Jovanu jednom trećinom je posvećeno poslednjim satima života Isusa Hristosa. Naglasak je na duhovnoj strani Hristovog života. Isusovi govori su dugački i u njima mnogo govori o sebi. Isus božanskog Oca prikazuje kao onog ko donosi svetlost slepima, radost tužnima, a život mrtvima. Učenike uvodi u život koji je već večan jer nikada neće prestati.

Prema hrišćanskom predanju, napisao ga je apostol Jovan, jedan od Hristovih učenika. Danas većina naučnika ne veruje da ga je napisao Jovan niti bilo ko od očevidaca, već „Johaninska zajednica“, koja vuče tradiciju od Jovana; ovo evanđelje pokazuje da je sastavljeno iz više slojeva, dostižući svoju konačnu formu oko 90—100 godine.

Jovanovo jevanđelje sadrži i elemente nekih drugih tradicija. Ovo jevanđelje je izvorno nastalo u Efesu na grčkom jeziku.

Značajni su dugački govori i dijalozi u kojima se provlače oštre rasprave o Isusovoj vlasti. Ističu se sadržajno bogati teološki „slikoviti govori“. U poređenju sa sinopticima Jovanovo jevanđelje razlikuje se svojom jedinstvenom koncepcijom koja je obeležena jednostavnim jezikom, pretpostavkom o svetu i pojmom sveta. Jovanova misao kruži oko nekoliko odlučujućih spasenjskih pojmova: život, mir, svetlo, radost, istina, reč, verovati, upoznati, ljubiti. Jovanovo jevanđelje, osobito proslov i Isusovi govori, ima poetski oblik koji se vidi ne u paralelizmima ili rimi, već u ritmu. Isusov govor u Jovanovom jevanđelju zbog toga je mnogo svečaniji nego kod sinoptika. U Starom zavetu Božja reč objavljena po prorocima ima također uglavnom poetski oblik.

Isus koji dolazi od Boga koristi se ljudskim rečnikom koji nije sposoban izraziti božanske stvarnosti. Zato se Jovanov Isus često služi metaforama kako bi opisao sebe ili predstavio svoju poruku. Isusovi sagovornici često ne razumiju metaforu, jer je shvataju doslovno. U Jovanovom jevanđelju često nailazimo i na ironiju. Isusovi protivnici ne želeći i ne znajući izriču o Isusu tvrdnje koje su istinitije i imaju dublje značenje nego što oni misle. Jovan često upotrebljava inkluzije kojima označava glavnu ideju određenog teksta, te ujedno njegov početak i kraj. Jovan od svih jevanđelista ima najsiromašniji rečnik. Koristi oko hiljadu reči, trostruko manje nego drugi jevanđelisti. Međutim mnoge reči imaju simboličko značenje. Ovakav stil čini četvrto jevanđelje teškim za razumijevanje, ali i bogatim u značenju. Klement Aleksandrijski naziva ga „duhovnim jevanđeljem“. Dubinsko shvatanje Hrista i njegove delatnosti postiže se kod Jovana pomoću simbolizacije njegove istorije. Činjenice i reči imaju različite nivoe smisla. Odatle važnost pojma „znamenje“ te upućivanje na mnogostruki smisao neke činjenice ili reči.

Prema tradiciji autor je Sveti Jovan Jevanđelist, Isusov učenik. Bio je blizak Svetom Petru. Potiče iz Galileje, s Galilejskog jezera, baš kao i Petar. Jovan je tako bio i jedan od Isusovih najbližih učenika. Staro predanje iz II veka pripisuje ovo delo Jovanu Zebedejevu, bratu Jakova starijeg, a nova istraživanja žele pronaći nekog drugog. To sigurno nije neki prezbiter Jovan, iz Efesa, niti neki Jovan esen iz jerusalimske esenske zajednice koji je ugostio Isusa i postao mu verni učenik. Jedna od bitnih stvari u jevanđelju je dualizam svetlost-tama, koji je prisutan i u kumranskom učenju. Autor dobro poznaje i gnostičke elemente i služi se njima. Koristi se i apokalipsom, ali je odbacuje. On dakle dobro poznaje jevrejski i paganski svet da bi što bolje i jasnije saopštavao radosnu vest, da je Isus Hrist Sin Božji i jedini put do večnog života.

Danas se svi slažu da Jovanovo jevanđelje nije napisano u Egiptu, već u Maloj Aziji. Ako je Jovanovo jevanđelje sredinom II veka već kolalo u dalekom Egiptu, onda je ono moralo biti napisano mnogo ranije, najkasnije između 100. i 110. godine. Ovaj datum nije daleko od tradicionalnog mišljenja da je četvrto jevanđelje objavljeno krajem I veka, oko 90. godine. Braun, koji četvrto jevanđelje vidi kao delo dva čoveka, jevanđelista koji ga je sastavio i redaktora koji je dodao 21. poglavlje i još neke delove, smatra da je jevanđelje napisano oko 90. a da je dobilo svoj današnji oblik ne kasnije od 110. godine.

Najverovatnije mesto nastanka četvrtog jevanđelja jeste Efes. Sa time se slaže i tradicija. Tako Irenej Lionski kaže: »Nakon toga Jovan, Gospodinov učenik, onaj koji je naslonio glavu na Isusove grudi, objavio je Jevanđelje dok se nalazio u Efesu azijskomu«.

Građu cele knjige možemo podeliti u sedam celina uz proslov koji ima ulogu uvoda.

Proslov započinje rečenicom „U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ.“ (Jn 1,1). To podseća na sedam dana stvaranja kojima počinje svet i stvaranje. Već sam proslov želi naglasiti da Riječ koja je jedno s Bogom, dolazi u ovaj svet sa ciljem da se obnovi ono što je već stvoreno i da započne doba novog stvaranja, obnove u Isusu. Po toj Riječi, tj. po Isusu Hristu počinje novo stvaranje, božanski svet koji ulazi u stvarnost na zemlji. Nakon proslova slede poglavlja u kojima su opisani jevrejski praznici na kojima je Isus prisutan. Jovan opisuje mnoga čudesa koja tada Isus čini. Upravo kroz to Jovan želi otkriti ko je Isus. Spominju se tri Pashe (2,13; 6,4; 11,55; 12,1; 13,1), praznik Građenje sjenica (7,2) i Posveta Hrama (10,22), a uz ove glavne praznike spominju se i drugi manji. Kroz praznike Isus objavljuje svoju tajnu. Prva Pasha (2,13,19-21) kada Isus čisti hram i objavljuje da je njegovo telo pravi novi i istinski hram. U vreme praznika Pedesetnice opisano je kako Isus leči i pokazuje svoju mesijansku ulogu. Druga Pasha važna je jer se tada Isus proglašuje hlebom života, a na praznik Sjenica, tj. praznik svetla i vode, Isus sebe naziva živom vodom(7,37-38) i pravim svjetlom (8,12). Na praznik Posvete Hrama (10,22) Isus se objavio kao onaj koga je Otac posvetio (10,36), kao Dobri pastir. U vreme treće pashe objavljuje se kao nova Pasha po žrtvi krsta i uskrsnuća. Red praznika ovom jevanđelju daje ritam i izgled mesijanskog proglasa. Između svih tih praznika, najvažnija je Pasha. Prve dve Pashe usmeruju i nagoveštavaju poslednju, treću Pashu, u kojoj se stvara novi hram i liturgija, koje će zameniti jevrejske praznike, a to je Hristova pashalna žrtva, hrišćanska pasha.

Kroz celo Jovanovo jevanđelje neprestano se provlači važnost vere jer je samo po njoj moguće dobiti novi život, odnosno sačuvati postojeći. Jovan Jevanđelist kroz svoje jevanđelje želi otkriti ko je zapravo Isus. Njegov uticaj i identitet do izražaja dolazi kroz njegova brojna čudesa. Jovan veru doživljava kao nešto dinamično. Verovati znači prihvatiti objavu Boga u Isusu Hristu. Čovek veruje onda kada vidi Isusova znamenja i dela, ali redovno se veruje u Isusa ili u njegovo ime. Verovanje podrazumeva vlastito darivanje Isusu i priznavanje Isusa kao svog Gospodina. Potrebno je ući u zajedništvo s Isusom. To znači poznavati Njegovo božansko poreklo i priznati ga Bogom - čovekom. Jevanđelje je tako napisano da njegovi čitatelji u raspetom Hristu mogu prepoznati živoga Hrista, prisutnog u zajednici njegovih vernika, kojima on dariva Svoga i Očeva Duha. Kao što je Markovo, Lukino i Matejevo Jevanđelje usresređeno na na „Kraljevstvo Božije“, tako je Jovanovo Jevanđelje usresređeno na „život večni“, koji se sastoji u najprisnijem živom zajedništvu svih vernika s Isusom Hristom.
Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Diavolo
Admin
Admin
Diavolo

Broj poruka : 814
Reputation : 1
Datum upisa : 16.12.2011
Lokacija : Srbija

Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   EmptyUto 20 Dec 2011, 12:13 pm

VASELJENSKI SABORI


Vaseljenski sabori (grč. οικουμενικος συνοδος, lat. Concilium) su sabranja episkopa koji predstavljaju cijelu Crkvu, odnosno kolegijalni način na koji se vaseljenski episkopat izjašnjava o sadržajima vjere i pitanjima discipline.

Sabore predvode episkopi kao nasljednici svetih apostola. Sabor nije nadređen Crkvi već je njen zakoniti glas i njeno tijelo. I pored toga što episkop ima određenu pomjesnu službu, on ima sabornu odgovornost u pitanjima od opšteg interesa Crkve. U periodu prije šizme (1054), karakter „vaseljenski“ jednome Saboru dat je prisustvom i predstavljanjem episkopata cijele Imperije. Stoga je prisustvo rimskoga trona (italijanska dijeceza) na saborima bilo nužno. Mada sazivani od careva, vaseljenski sabori nisu bili carska institucija. Carevi su potpisivali saborska akta, ali nisu glasali niti su pak uticali na odluke, ostavljajući episkopima potpunu autonomiju u raspravljanju i odlučivanju.

U saborskim odlukama treba da se pravi razlika između dogmata, koji ima doktrinarni sadržaj vere (ορος — finis), i kanona, koji ima disciplinski karakter. Ni sazivanje od strane cara, ni vaseljensko prisustvo i potpisi episkopa na saborska akta, ne garantuju suštinsko pravoslavlje iskazane vjere ili simbola vjere. Odluke vaseljenskih sabora nisu spoljni kriterijum učenja, jer nijedna spoljašnja vlast ne može nametnuti ono što je protiv istine vjere. Zato odluke sabora treba da prihvati i potvrdi svijest Crkve. Pravoslavna tradicija priznaje sedam sabora sa vaseljenskim karakterom, između kojih su se držali mnogobrojni pomjesni ili regionalni sabori.

Vaseljenski sabori su bili:

* Prvi vaseljenski sabor — Nikejski sabor (maj — jun 325)
* Drugi vaseljenski sabor — Carigradski sabor (maj — jul 381)
* Treći vaseljenski sabor — Efeski sabor (jun — jul 431)
* Četvrti vaseljenski sabor — Halkidonski sabor (8. oktobar — 1. novembar 451)
* Peti vaseljenski sabor — Drugi carigradski sabor (maj — jun 553)
* Šesti vaseljenski sabor — Treći carigradski sabor (novembar 680. — septembar 681)
* Sedmi vaseljenski sabor — Drugi nikejski sabor (septembar — oktobar 787)


Prvi vaseljenski sabor


Sveto Pismo   THE_FIRST_COUNCIL_OF_NICEA

Prvi vaseljenski sabor je bio održan u Nikeji 325. godine u vreme Sv. cara Konstantina Velikog. Ovaj Sabor je bio sazvan da otkloni zabunu koju je svojim krivim učenjem stvorio Arije, sveštenik iz Aleksandrije.

On je, naime, rasprostirao učenje, kao da je Hristos u vremenu stvoren od Boga, i da nije prevečni Sin Božji, ravan po bitnosti Bogu Ocu. Na ovom Saboru učestvovalo je 318 svetih otaca. Sabor je osudio učenje Arijevo i Arija predao anatemi, pošto nije hteo da se pokaje. Još je Sabor konačno utvrdio Simbol vere, koji je docnije dopunjen na Drugom vaseljenskom saboru.

Na Prvom vaseljenskom saboru bili su mnogi znameniti svetitelji, među kojima su se naročito isticali: Sv. Nikolaj Mirlikijski, Sv. Spiridon, Sv. Atanasije, Sv. Ahilije, Sv. Pafnutije, Sv. Jakov Nisivijski, Makarije Jerusalimski, Aleksandar Aleksandrijski, Jevstatije Antiohijski, Jevsevije Kesarijski, Mitrofan Carigradski, Jovan Persijski, Aristak Jermenski, i drugi mnogi sa Istoka. Sa Zapada pak prisustvovali su: Osije Kordovski, Teofil Gotski, Cecilijan Kartagenski, i drugi.

Glavni posao ovog Sabora, dakle, bio je utvrđenje Simvola vere. Osim toga, Sabor je utvrdio i vreme praznovanja Vaskrsa i propisao je 20 raznih kanona.

Spomen i pohvala svetim ocima Prvog vaseljenskog sabora vrši se u nedelju pred Duhove, ili u VII nedelju po Vaskrsu.


Drugi vaseljenski sabor

Sveto Pismo   Council_of_Constantinople_381_BnF_MS_Gr510_fol355

Drugi vaseljenski sabor održan je od maja do jula 381. godine u Carigradu. Sazvao ga je car Teodosije I. Na njemu su osuđeni pneumatomahijanci (duhoborci) koji su verovali da je Sveti Duh inferiorniji od Oca i Sina.


Treći vaseljenski sabor

Treći vaseljenski sabor je održan u Efesu na egejskoj obali Male Azije tokom juna i jula 431. godine. Sazvao ga je vizantijski car Teodosije II da bi se razrešio hristološki spor koji su vodili Nestorije, carigradski patrijarh i Kiril, aleksandrijski episkop, sa svojim pristalicama, oko uvođenja naziva "Bogorodica" za Mariju, Isusovu majku.

Suprotstavljene strane su se međusobno ekskomunicirale, ali je Kiril 433. godine ipak uspeo da natera umerene nestorijance da prihvate njegov naziv Teotokos (Bogorodica) kao i njegove nazore koji su se ticali sjedinjenja dve Hristove prirode u jednu ličnost.

Nestorije se, kao predstavnik antiohijske škole, usprotivio uvođenju novog naziva „Bogorodica“ (gr: Θεοτόκος Teotokos) za Mariju, Isusovu majku. Nestorije je umesto toga koristio naziv „Hristorodica“ (gr: Χριστοτόκος Hristotokos), smatrajući da on uključuje i Hristovo čoveštvo. Govorio je da Mariju treba nazivati Hristorodicom, jer je rodila Hrista (Mesiju, pomazanika). Zbog ovoga su ga njegovi protivnici optužili da podrazumeva dve ličnosti u Hristu, čovečiju i božju. Njegov glavni protivnik u to vreme, Kiril Aleksandrijski, ga je pobijao formulacijom: „Jedinstvena priroda ovaploćenog Logosa", kojom objašnjava prirodu Hrista.

Kiril 430. godine šalje Nestoriju Dvanaest anatematizama, nestorijevih teoloških mišljenja koja pobija, smatrajući izopštenim od Crkve svakog ko bi odbacio bilo koju od tačaka. Nestorije odbacuje Kirilove Anatemizme, i piše svojih dvanaest tačaka, predajući anatemi, tj. isključenju od Crkve, svakoga ko ih ne bi priznao.

Pored hristološke debate, ostali faktori od uticaja na sukob su bili: rivalstvo između sedišta u Aleksandriji i Antiohiji, carev uticaj na sedište u Carigradu i patrijaršijsko prvenstvo Pape. Borba između Nestorija, kojeg je podržavao Car Teodosije II i Kirila, kojeg je podržavao papa Celestin I, bila je istovremeno i borba za prestiž između episkopskih sedišta u Antiohiji i Aleksandriji.

Kiril se obratio caru Teodosiju, i njegovoj pobožnoj sestri Pulheriji, tražeći da se uključe u rešavanje crkvenih problema. Car Teodosije II je bio primoran da radi rešavanja spornog pitanja 431. sazove opšti crkveni sabor. Za mesto održavanja Trećeg Vaseljenskog Sabora, izabran je grad Efes, u kome je Marija nekada boravila, i bila posebno obožavana, a naziv „Teotokos“ jako popularan. Kiril je okupio egipatske episkope i sa njima na lađama krenuo put Efesa. Kopnom su se iz Antiohije zaputili istočni episkopi na čelu sa antiohijskim arhiepiskopom Jovanom. Rimski episkop Sv. Celestin nije mogao doći, pa je poslao dvojicu episkopa i prezvitera Filipa. U Efes su takođe došli i Nestorije i episkopi carigradske oblasti, kao i episkopi iz Palestine, Male Azije i sa Kipra.

Dana 22. juna 431. godine u crkvi Djeve Marije, ispred koje bejahu okupljeni oni koji poštovaše Mariju kao Bogorodicu, sabrali su se episkopi, predvođeni aleksandrijskim episkopom Kirilom i efeskim episkopom Memnonom. Kiril je odmah preuzeo sabor, otvarajući debatu pre no što su stigli predstavnici Antiohije, koji su kasnili. Istog dana, sabor je osudio Nestorijevo učenje i ozvaničio izraz Bogorodica, a Nestorije je lišen svešteničkog čina i proglašen jeretikom.

Sabor je osudio još i učenje monaha Pelagija, da se čovek može spasti sopstvenim snagama. Sabor je imao još nekoliko zasedanja, na kojima su u šest pravila izložene mere koje će se preduzeti prema onome ko odbaci odluke sabora. Takođe je rešio neka pitanja crkvenog upravljanja, i uputio poslanice episkopima koji nisu učestvovali na Saboru, obaveštavajući ih o donetim odlukama. Odluke Sabora je potpisalo sto šezdeset učesnika.

U narednim mesecima, smenjeno je 17 episkopa koji su podržavali Nestorija. 3. avgusta 435. Teodosije II, pod uticajem sestre Pulherije izdaje carski edikt kojim proteruje Nestorija u manastir u Velikoj Oazi Hibisa u gornjem Egiptu, pod Kirilovim nadleštvom. Nestorije u tom manastiru ostaje da živi narednih 16 godina, sve do svoje smrti, 451. godine. Ovaj sukob sa Nestorijevim pristalicama je odveo odvajanju Asirske crkve istoka od Pravoslavne crkve. Iako je na saboru potvrđen izraz Bogorodica, nije do kraja razrešeno pitanje odnosa božanske i čovečje prirode Hrista, te je Efeškom soboru ubrzo usledio Četvrti Vaseljenski Sabor u Halkedonu 451. koji je odbacio Kirilovu formulaciju „Jedinstvena priroda ovaploćenog Logosa" kao nepravovernu. Monofiziti su nastavili da prihvataju ovu formulaciju u smislu da Isus ima samo jednu prirodu, i to Božju, što je vodilo njihovom nepriznavanju odluka Halkedonskog sabora.


Četvrti vaseljenski sabor

Četvrti vaseljenski sabor je održan u Halkidonu na maloazijskoj obali Bosfora od 08.10. do 01.11. 451. godine. Halkidonski sabor je definisao hristološki stav kojim se razlikuju dve prirode Hrista. Ovaj sabor je izopštio monofizite.


Peti vaseljenski sabor

Peti Vaseljenski Sabor je održan tokom maja i juna 553. godine u Carigradu i to je drugi vaseljenski sabor održan u prestonici Vizantije. Sazvao ga je car Justinijan I. Sabor je preformulisao Halkidonsku definiciju tako da je akcenat još više stavljen na božansko u Hristu. Ovaj sabor je osudio origeniste.


Šesti vaseljenski sabor

Šesti Vaseljenski Sabor je vođen od novembra 680. do septembra 681. godine u Carigradu i bio je treći koji je održan u prestonici Vizantijskog carstva.


Sedmi vaseljenski sabor

Sveto Pismo   Seventh_ecumenical_council_%28Icon%29

Sedmi Vaseljenski Sabor je održan tokom septembra i oktobra 787. godine u Nikeji i on je drugi po redu koji je održan u ovom maloazijskom gradu. Njegov cilj je bio da opet uvede ikone kao predmet poštovanja, koje su usled ikonoborstva bile ukinute na prethodnom saboru 754. godine. Stav iznesen na Saboru je bio da treba praviti razliku između obožavanja, koje je usmereno Bogu, i poštovanja koje je usmereno prema Svecima. Većina crkava je prihvatila ovakav stav.

Pravoslavna crkva proslavlja Svete oce Sedmog vaseljenskog sabora 11. oktobra po julijanskom kalendaru.


Ikonoborstvo

Ikonoborstvo je verski pokret protiv ikona, freski, kipova, relikvija i drugih vizuelnih predstava i verskih objekata u okviru sopstvene religije. Tokom istorije se uglavnom javljao u judaizmu, hrišćanstvu i islamu. Ikonoborci najčešće smatraju da je klanjanje ikonama idolopoklonstvo.

U istočnom hrišćanstvu se ikonoborstvo javilo u 8. i 9. veku, da bi tokom jednog perioda u 8. veku postao državnom politikom Vizantije. Na Sedmom Vaseljenskom Saboru 787. godine u Nikeji ikonoborstvo osuđeno kao jeres, a ikone su ponovo uvedene kao predmet poštovanja. Tokom hrišćanske reformacije u 16. veku u Evropi, ponovo se javio pokret ikonoborstva među protestantima koji su iništavali verske slike i objekte.

U sunitskom islamu je zabranjeno predstavljanje svetih likova Božjih poslanika. Stoga se u islamskim bogomoljama od likovnih ukrasa uglavnom nalaze ornamenti i arabeske.

Sveto Pismo   355px-Irenekirken

Mnogi hrišćanski vernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, verujući kako će im molitve biti delotvorne – što su neki tumačili kao nastavak paganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulminiralo 726. godine zabranom upotrebe ikona od strane vizantijskog cara Lava III (717-741), koji izdaje seriju edikata protiv klanjanja ikonama (726-729). Carigradski patrijarh German I je dao ostavku na mesto patrijarha, jer nije mogao da potpiše taj dekret o ikonama. Car Lav III ga je zamenio patrijarhom Anastazijem, koji je bio carev istomišljenik. To je bilo vreme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, devastacije samostana i progona sveštenika i ikonofila. Vizantijsko carstvo se tada branilo od napada islamskih naroda, pa je ikonoborstvo bilo i političko pitanje, povezano sa islamskom zabranom prikazivanja svetih likova.

Car Konstantin V Kopronim je u februaru 754. sazvao ikonoborski sabor u Carigradu, na kome su prisustvovali samo ikonoborački episkopi. Sabor je osudio ikone kao idolopoklonstvo i izbrao novoga patrijarha, koji je bio protivnik ikona. Nakon toga je usledila je obimna akcija uklanjanja slika sa zidova crkvava i čistka dvora i administracija od ikonodula, tj. pobornika ikona. Pošto su manastiri bili posebno vezani za ikone, Konstantin je ciljao na manastire vršeći veliku represiju na manastirima. Otimao je manastirsku imovinu u korist države ili vojske, prisiljavao je monahe da se žene. Mnogi monasi su zbog toga pobegli u južnu Italiju i Siciliju. Do kraja Konstantinove vlasti ikonoborstvo je išlo do toga stupnja da su proglašavali jeretičkim relikvije i molitve svecima.

Na Sedmom Vaseljenskom Saboru, održan tokom septembra i oktobra 787. godine u Nikeji, ikone su ponovo uvedene kao predmet poštovanja. Stav iznesen na Saboru je bio da treba praviti razliku između obožavanja, koje je usmereno Bogu, i poštovanja koje je usmereno prema Svecima.

Vizantijski car Lav V Jermenin (813-820) ponovo započinje, pod uticajem islama, kampanju protiv kulta ikona u hrišćanstvu; ovo gonjenje poznato je pod imenom ikonoklazam (rušenje ikona).

Vizantijska carica Teodora je sazvala sabor u Carigradu gde je konačno rešeno poštovanje ikona. Da bi se obeležilo obnavljanje poštovanja kulta ikona i kraj ikonoboračkog gonjenja, ustanovila je 11. marta 842. godine praznik pravoslavlja, koji se danas proslavlja prve nedelje velikoga posta, kad se pravi "hod" odnosno crkvena litija sa sv ikonama.


Ikona

Ikona (gr. εἰκών - slika, obraz, predstava) je slika na drvetu, platnu ili kamenu sa likom Isusa Hrista, Bogorodice, drugih svetitelja, anđela ili drugih događaja vezanih za istoriju crkve i Sveto pismo. Prisutne su u svim pravoslavnim hramovima, gde se postavljaju na ikonostase i zidove. "Ikone se ugrađuju u razvijeni ikonostas po određenim crkvenim kanonima".

Sveto Pismo   Christ_Hagia_Sofia

Najstarije pojave hrišćanstva nisu pratile i likovne predstave i tako su slike svetitelja očuvane tek iz 3. veka ali su izazvale velike rasprave u crkvenim krugovima. Pojavio se strah da se predstavljanje boga i svetitelja ne poistoveti sa paganskim idolima. Ovo je podstaklo mnoge crkvene poglavare da se suprotstave svakom prikazivanju hrišćenske istorije u svim oblicima umetnosti. U 8. veku vodila se velika rasprava oko toga da li ikone treba poštovati ili ne. Ova borba, u istoriji crkve poznata kao ikonoborstvo, završila se zaključkom i naredbom Sedmog vaseljenskog sabora da se ikone moraju poštovati. Tome je doprinela živa antička tradicija i antropomorfizam, što je dovelo do prevođenja hrišćanske dogme na jezik razumljivih figuralnih oblika. Prošli su vekovi dok u Crkvi nije nađeno objašnjenje za poštovanje ikona.

Umetnost slikanja ikona je održavana i mnogo posle propasti Vizantijskog carstva. Ikone su se nosile na ratištima kada se odlazilo u ratne pohode, unosile su se u dvorove ali i u domove i manastirske kelije, crkve i katedrale. Ikona nije ukras nego vizuelno saopštavanje nevidljive božanske stvarnosti, koja se manifestuje u vremenu i prostoru. Ikone se ne poštuju na materijalnoj osnovi. Poštovanje se ukazuje naslikanoj ličnosti, a ne materiji od koje je napravljena ikona.. One su izrađivane od raznih materijala, slonove kosti, emajla, mozaika, mermera, srebra i zlata, a često su slikani bojama na drvenoj podlozi. Ipak sve sačuvane ikone nisu i umetnička dela. Jezik kojim su slikane vizantijske ikone sve do 17. veka pa čak i do početka 18. veka gubi se posle toga vremena.

U toku borbi protiv ikona, mletačkim pljačkama u 12. veku i turskim pustošenjima u 15. veku stradale su carigradske ikone i malo se njih očuvalo do današnjih dana. Treba odmah da bude jasno da ikone nisu samo slike na drvenoj podlozi već su to i freske, mozaici i ikone u drugim tehnikama. Tako su se ispod krečnog maltera pojavile ove stare ikone i one predstavljaju najveći domet vizantijske umetnosti u Carigradu. Carigradski majstori su bili nadareni majstori koji su radili ikone sa najvećom umešnošću i oni su bili poznati u svetu kao takovi i jako su bili cenjeni i traženi. Carigrad je imao monopol za izradu mozaika i ikona svake vrste a radili su se i minijaturni mozaici kasnije u toku razvoja ove umetničke grane, finih tvorevina i bili su velike umetničke vrednosti. Dok je tokom 14. veka Carigrad držao prednost u ovoj umetnosti i zauzimao vodeće mesto nakon toga su se pojavili rivali u Grčkoj, slovenskim zemljama Balkana i Rusiji koji su prihvatili i razvijali ovu umetnost od 9. veka do prve polovine 15. veka kada se javlja zamor u ovoj umetnosti. U drugoj polovini dvadesetog veka pa do danas se ponovo budi pojačano interesovanje za ikonama pa samim tim i za ikonopis. Mnogi umetnici i akademski slikari su se počeli oprobavati u tom posebnom vidu umetnosti. Pojavljuju se škole ikonopisakao i ikonopisci koji nisu umetnici ali od Boga su dobili dar da to budu. Posebno se izučava vizantijska tehnika ikonopisanja i freskopisanja kao najlepša tehnika kojom se oslikavaju Svetitelji i duhovnost uopšte.

Tokom istorije koptska crkva je veoma razvila koptsku umetnost ikonopisanja po kojoj je postala čuvena u svetu.

Gruzija je primila hrišćanstvo u 4. veku i kao mnoge zemlje doprinela je razvoju ove umetnosti. Tu se sačuvalo jako mnogo ikona od 9. veka sve do 19. veka i one osim što prikazuju svetitelje i kako se javljaju kompozicije zajedničke za celu hrišćansku umetnost tu se spojivši tradicije u umetnosti od metala javljaju ikone sa okovom koje se dobijaju iskucavanjem metala, kao i teme vezane za kultove svetitelja iz narodnih verovanja. Polazeći od vizantijskih uzora gruzijski majstori menjaju ikone i unose osećajnost u slike koje su stvarali.

Na izložbi 1913. godine je prvi put prikazana zbirka staroruskih ikona i ovo otkriće predstavlja priznanje zaboravljenih ostataka ruske umetnosti. Ikone koje su restaurisane i sačuvane do današnjih dana svedoče da su njihovi stvaraoci bili umni ljudi te i ako nisu poštovali sve crkvene norme, bili ubeđeni u istinitost onoga što su na svojim ikonama predstavili.

Solun u Grčkoj je bio veliki centar u kojem su se gradile mnoge crkve i manastiri ali nema mnogo sačuvanih ikona do današnjeg vremena. Radionice Soluna su izrađivale pokretne ikone i zidne slike i u gradu i izvan njega i one su izrađivane u različitim tehnikama u metalu, platnu, mermeru, slonovači i dragom kamenju. Posle pada Carigrada u boljem položaju su bili oni delovi Grčke koji su bili pod Mletačkom upravom od onih koji su bili pod Osmanskim carstvom jer su Mleci dali veće slobode i tu se na Kritu razvija jedna škola a u 16. veku se javlja i druga škola u srednjoj Grčkoj čiji su autori anonimni i mogu se dovestiu vezu sa slikarem Franglos Katelanosom a kasnije se pominju i Franglos Kondiris i njegov brat Georgije.


Srpske ikone

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e9/Meister_von_Mileseva_001.jpg/367px-Meister_von_Mileseva_001.jpg

Najstarije ikone iz Raške su nestale i o njima nemamo čak ni pismenih tragova u pisanim izvorima i najstarije očuvane ikone su freske iz Studenice (1208. – 1209. godine). Kasnije se pojavljuju i slikarske radionice 13. veka. Sava Nemanjić je ikone nabavljao u Solunu. Nemanjići su podsticali umetnost i bili su veliki ktitori koji su potstakli kult Sv. Simeona i Sv. Save njegovog sina. Radeći u Srbiji ili u srpskom primorju na način „pctores greci“ domaći majstori su se proslavili kao umetnici koji mogu da slikaju na grčki način sa tekstovima na Grčkom i primali su razne stilske pouke. Kralj Milutin (1282. – 1321.)je bio veliki pobornik kulture i umetnosti i upućivao je molitve Sv. Simeonu i Sv. Savi a za njega su radili veliki i vešti slikari iz dvorske radionice Mihajlo i Evtihije, dok su za feudalnu vlastelu toga vremena radili manje poznati ali isto tako traženi majstori za njihov ukus.

Krajem 14. i 15. veka nestale su jedna za drugom feudalne države Balkana i dvorovi feudalaca koji su podsticali umetnost i kulturu. U 14. veku Turska je ispoljila izvesnu toleranciju prema hrišćanskom svetu i u 16. veku je obnovu spomenika doživela Sveta gora a zatim i Pećka patrijaršija. Najveći slikar posle 1557. godine bio je pečki slikar Longin koji se i potpisivao na ikonama koje je radio i na njegovim delima su učili drugi slikari ikona. U drugoj polovini 16. veka railo je još nekoliko velikih majstora i među jima na primer Georgije „krstar“, posle zoograf Georgije Mitrofanović, Kozma i drugi.

Dugi i plodni period na stvaranju ikona sa religioznom tematikom i temama iz 12. veka do 17. veka pretvoren je tokom 18. veka u neuspele pokušaje da se izmire sa Evropskim uticajima u umetnosti.


Nazad na vrh Ići dole
https://febus.serbianforum.info/
Sponsored content




Sveto Pismo   Empty
PočaljiNaslov: Re: Sveto Pismo    Sveto Pismo   Empty

Nazad na vrh Ići dole
 

Sveto Pismo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
FEBUS :: DRUŠTVO :: Religija-