Antoan-Sent Egziperi "Umeće malih koraka"

Ne molim te, Gospode, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osetljivošću da odredim šta je veoma, a šta manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i meru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primetim svetlost i vrhunce, da nađem vremena za lepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro delujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me treznom spoznajom da su teškoće, neuspesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i sazrevamo.
Podseti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reći istinu.
Uvek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najlepšem, najzahtevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene coveka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umeću malih koraka.

Slika Dorijana Greja (Oskar Vajld)

Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekada voleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.

Patuljci žive u kuglama (J. Klepac)


Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo?
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam zivot ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…