Ana Ahmatova
(1889 - 1966)
Ana Ahmatova (Ana Andrejevna Gorenko) rodila se 24. juna 1889. godine u Velikoj fontani — predgrađu Odese, ali se već u drugoj godini života obrela u Carskom Selu kod Peterburga (Lenjingrada), đe je provela djetinjstvo i mladost do 16. godine.
Njena majka — Ina Erazmova Stogova, ljepotica iz Tverskog, pored divnog obličja, izražene čulnosti — ostavila je Ani u nasljeđe mekotu i senzibilnost duše, trpkost i sjetu, koja nikada nije napuštala umiljato lice. Rodila joj je, uz to, još dvije sestre i dva brata, jednog iz prvog braka.
Otac — Andrej Antonovič Gorenko, naprotiv, bio je strog i bezosjećajan. Sklonost ka poeziji koju je već u ranim godinama njene mladosti primjećivao kod svoje šćerke za njega je bila porok, koji se ne može ničim pravdati. Možda je i zbog toga Ana, od svoje babe Tatarke, s majčine strane, uzela drugi dio svoga pjesničkag imena — Ahmatova.
Uz bezosjećajnog oca rasipnika, porodicu Gorenko pratile su i druge nedaće. Sestre Anine su bolovale i umrle od tuberkuloze, od koje je i Ana bolovala u 16. i 20. godini. Sve je to dovelo do brodoloma u kući i roditelji su se razišli već 1905. godine.
Ipak mladost Ane Ahmatove nije bila neinteresantna. U Carskom Selu, izletištu i ljetnjem prebivalištu carske gospode i velmoža najvišeg sloja ruskog društva, koje je baš tada neumitno počelo da silazi s pozornice svjetske istorije, u divnim parkovima raskošnog zelenila, uz „zamišljene" tihe vode, pored hipodroma, između dugih i prekrasnih drvoreda — rasla je vitka crnooka đevojčica, sanjarila i kradom pisala stihove.
Ljeto je provodila na Krimu, na obalama Crnog mora, predajući se „žestoko" suncu i talasima. Oni koji su Ahmatovu poznavali iz tih dana, pisali su da je to nježno, krhko stvorenje najviše ličilo na vilu iz narodnih predanja. Bijele puti, poput snijega, duge crne kose, sjekla je oštre valove crnomorske „upravo" kao vila brodarica.
A šta je to krhko đevojče moglo da uradi u poeziji?
Početkom 20. vijeka propjevao je i nježni glas Ane Ahmatove. Istina, ona je pisala pjesme u gimnazijskim klupama u Peterburgu i u Kijevu, đe je završila gimnaziju 1907. godine i upisala pravne nauke, koje je baš nijesu mnogo privlačile. Ali prva knjiga „Veče" izašla je 1912. godine, a 1914. druga — „Brojanice".
„Veče" i „Brojnice" već su Ahmatovoj donijele simpatiju i slavu. „Ove knjige su postale književni događaj", pisao je njen savremenik K. I. Čukovski. „U rusku poeziju ušla je rijetka po svojoj ljepoti, uvjerljiva za čitaoca, lapidarna, dragocjena, zategnuta ženska nota". O njoj su s uvažavanjem pisali istaknuti kritičari u istaknutim žurnalima. Njeni stihovi su ulazili u modu, u život, u spomenare. Čukovski je govorio da je njene stihove, iz pjesme „Pjesma poslednjeg susreta" zapamtila cijela Rusija.
U 1910. godini Ahmatova se udala za Nikolaja Gumiljeva, jednog od predstavnika kružoka „Akmeista" čiji su članovi bili još Osip Mandeljštam, Vladimir Arbut, i Mihail Zenkejevič. Ta Petrogradska grupa pjesnika, mada je, u krajnjoj liniji pripadala simbolistima, nastojala je da prevlada njihovu mističnu i mračnu narav, njihovu književnu čistotu, čehovsku uslovljenost i nadsocijalnu zainteresovanost.
Putujući s mužem u Pariz, zatim u Švajcarsku i vrativši se ponovo u Petrograd, Ahmatova je sazrijevala kao pjesikinja, širila svoje književne vidike studirajući istorijske književne nauke, posebno proučavajući Homera, grčku tragediju, zatim Vergilija, Katula i Dantea, Šekspira. Istočni spjevovi i Biblija, takođe je privlače kao i francuska poezija. Puškina detaljno proučava.
Nastupala je na književnim večerima sa Blokom, Anesenskim, Ivanovim, ali je bila uvijek tiha, povučena, s pečalnim usnama na izuzetno blijedom licu. Umjetnik Anengsov, jedan od autora njenih portreta, pisao je: „Sjeta je bila najkarakterističniji izraz na njenom licu. Čak i kada se smijala. I ta očaravajuća sjeta činila je njeno lice izuzetno lijepim. Nijesam mogao odvojiti pogled od njega. Visoka, tanana, lijepo građena ličila je na petnaestogodišnju đevojčicu.
Još u svojim ranim pjesmama pokazivala je uzuzetnu intuiciju, složenu senzibilnost i dar predskazivanja. Čuveni slikar Modiljani, koga je srela 1911. u Parizu, divio se njenom pogađanju misli, otkrivanju tuđih snova. „Duboka, tajanstvena, mjesečeva polunoćna struja takla je kroz njene stihove", primjećuje Banikov. „Intuicija i duševno pamćenje Ahmatove čudesno su se ređali u jasnom, čistom i, po shvatanju K. Čukavskog, geometrijski tačnom mišljenju, ne mijenjajući se do kraja života.
Majstorstvo detalja, psihološki dobro uočenih i probranih, svaka riječ izabrana s neobičnom strogošću, smisao za lapidarnost, za minijaturu, bez obzira da li pjesnikinja oslikava pejzaž ili portret, strast ljubavi, ili žestinu bitke — davali su njenim pjesmama uvjerljivost, ubjedljivost, plijenili pažnju čitaoca.
„Umjetnička jasnoća Ahmatove, psihološka dubina njene poezije nerazdvojno su vezani, slivani s fonetikom, zvukovnom bojom njenog stiha. Strofa i faza ne javljaju se u Ahmatove kao neki elementi muzikalne proizvoljnosti, crteža, kako je to bilo u mnogih njenih savremenika simbolista. Pažnja u stihovima Ahmatove prenešena je na intonaciju, na riječ, nosivu riječ... Čitatelj s osobenom jasnoćovi iz njenih pjesama upija prvosazdanu svježinu ruske riječi, punoću njenog zvuka, njegovu reljefnost, njegovu boju i ukus, njegovu težinu", »konstatuje N. Banikov.
Poetesa Ana Ahmatova sa ogromnom silom lirizma pisala je o ljubavi. Ljubavni stihovi Ahmatove tkaju čitavu povijest sa mnoštvom mizanscena, peripetija, lica koja su se našla u njenim vrtlozima slučajno ili neslučajno. Susreti i rastanci, nježnost, osjećanje krivice, razočarenje, ljubomora, ogorčenje, čežnja, razdraganost srca, neispunjena očekivanja, samozadovoljstvo, gardost, tuga i gorčina i razni oblici i pojavnosti ljubavnog zanosa i žara. Tu je i ljubav prema bližnjima, na rodoljublje.
No, ljubav je rijetko srećna, češće je trpnja, gorčina, patnja, a nerijetko se pretvara i u tragediju, koja za čitav život ostavlja u duši bolni pečat, na licu pečalnu masku. „Kao i u likovima u stihovima Ahmatove u duši pjesnikinje je živjela istinska potreba o pravoj ljubavi, vreloj ni čim ne unakaženoj", kaže Banikov.
U lirici Ahmatove otkriva se bogatstvo, ne samo njenog, duhovnog života, nego čitavog njenog pokoljenja. Eto, otuda i „Veče" i „Brojnice" i „Belo jato", i
„Bokvica" (1921) i „Anno Domini (1922), mada su neki kritičari smatrali da je stihotvorenije Ahmatove lirski dneviik, nose iskustvo čitavog pokoljenja.
Ljubavne pjesme pisane u prvom licu, nijesu, dakle, samo ispovijest duše pjesnika. Prije bi se relčo da je u njima sadržana ispovijest njenog vremena. To se naročito pokazuje u pjesmama koje je pisala u godinama prvog svjetskog rata, a zatim oktobarske revolucije.
Vrijeme je pokazalo da nijesu bili u pravu ni oni kritičari koji su poeziju Ahmatove smatrali kamernom u negativnom smislu. Visoko majstorstvo, izvrsna versifikacija, lakoća u pjevnosti stiha davali su joj tek kamerni prizvuk.
Još manje su u pravu oni koji su smatrali da se Ahmatova bavi ograničenim brojem tema i motiva, ograničavajući svoje pjevanje i na mali broj poetskih slika. Zar u njenoj poeziji nijesu našli mjesta: široke ruske stepe, rijeke, divne šume, ptice, proljeće, ljeto, jesen, „škrta Tverska polja", „zlatni Bahčisaraj", divni stupovi Hersona „Pavlovsk brežuljkasti", „zamišljena voda", prekrasni grad na Nevi, sa čuvenim mostovima, kolonima, arkadama. . . Zar to ne govore i ovi stihovi:
,,Ti znaš, ja se patih u nevolji
I gospoda za smrt svoju moljah,
Al' jednako u sećanja volji
Behu meni škrta Tverska polja,
U bunaru zaronjene ptice,
Ključi pene — nad njima oblaci,
Na ogradi škripave vratnice,
Miris hleba u tuge ugarci. .."
Onaj plodonosni uticaj u razvoju poetske ličnosti dogodio se Ahmatovoj baveći se Puškinom, i pišući o njemu. S te strane u poeziji Ahmatove učvrstila se ta klasična nota, koja se naročito ogleda u stihovima iz knjiga „Belo jato", „Bokvica" i „Anuo Doimini".
U životu Ane Ahmatove, kao i u njenoj poeziji, nijedna čaša meda nije ispijena bez otrova, bilo je dosta ljubavi, ali i gorčine. Pored „bogatog" djetinjstva u Carskom Selu i na obalama Crnog mora, brodolomi u porodici činili su to djetinjstvo i nesrećnim. I dalje kroz život pjesnikinju prate slični događaji. Sjaj Pariza, Venecije, Firence, zamjenjuje brodolom u braku, samovanje u Slepnjevu, u koje je redovno odlazila sve do 1917. godine. Ratni vihor i gladne godine poslije rata imale su svoju cijenu trpljenja i življenja. Ni Staljinove čistke, takođe, nijesu je zaobišle. Njen sin Lav Gumiljov tek je 1956. rehabilitovan.
Nešto od ovih događaja našlo se u njenoj poeziji. Poema „Rekvijem", koja se sastoji od pojedinačnih pjesama obrađuje taj period. Ona u cjelini nije objavljena u Sovjetskom Savezu.
Iz neposrednog predratnog perioda i prvih dana rata je i knjiga pjesama „Trska", a tek 60-tih godina pojavila se njena „Sedma knjiga" i „Poema bez junaka", koju je pisala više od 20 godina.
Za vrijeme života pjesnikinje i poslije njene smrti (marta 1966) objavljeno je više zbornika njene poezije.
Izvor:
Tomislav Šipovac: Rimama ljubavi na izazove vremena
